Pregled posta

Golden Compass

Jučer sam, prvi put nakon stvarno dugo vremena, pogledao neki film u kinu pa sam, još prije nego sam stekao prve (uglavnom negativne) dojmove, odlučio da ću napisat neku recenziju da malo osvježim ovaj nazovi-blog nekim novim sadržajima. Uz to, mislio sam malo recenzirat i sam Cinestar koji je relativno nedavno došao u Rijeku, pošto je to ovdje dosta aktualna tema, kao što obično biva kad se u gradu desi nešto novo, pogotovo ako je popraćeno s dosta propagandanog materijala. Očekivao sam puno i od filma i od kina tako da ne mogu reći da sam lagano razočaran, a i niz nesretnih okolnosti (koje direktno nemaju veze s ove dvije stvari) poprilično mi je nerušio ionako ne osobito veselo jučerašnje raspoloženje.

Nakon što sam 35 min u Opatiji čekao bus (na ovakve stvari sam već naviknut tako da mi ne mogu pokvarit dan, a uz mp3 player postaju čisto podnošljive), i nakon više od sata vožnje (presjedanje uključeno) stigao do Tower Centra, još sam uvijek bio relativno dobro raspoložen, da ne kažem ushićen, očekujući film koji je trebao prikazati jednu od knjiga koje mi se poprilično sviđaju. Što se samog trgovačkog centra tiče... ne mogu reć da me osobito očarava; uđeš na glavni ulaz, podigneš pogled i vidiš hrpe ljudi, sa vrećivama raznih boja, motaju se po dućanima, raspravljaju o odjeći, malo dalje je desetak onih kvazi-igrački na kojima djeca jašu (ako su oblik konja, nekog lika iz crtanog filma i tako) ili u kojima se voze (ako imaju oblik automobila, zrakopova ili kočije), pa golemila nabacnih božićnih ukrasa koje je postavljala osoba koja sigurno nikad prije nije čula za estetiku, ali što je najgore, osjeti se jedan tako specifičan, odbojan smrad – smrad kapitalizma i truleži potrošačkog društva. Ignorirajući to stigao sam do Cinestara na 5. katu, načekao se u redu i na kraju likici koja je prodavala karte veoma razgovjetno rekao da želim jednu (1) kartu, što mi je ona naplatila 58 kn. Bolesna, perverzna cijena ako se uzme da u drugim riječkim kinima film možeš pogledat za 21 kn, a tek sam sat kasnije skužio da sam dobio sjedala 15 i 16, dakle dvije (2) karte, iako sam veoma jasno tražio jednu (tu sam si sam kriv što samto tako glatko prihvatio, ali dobro, stvarno mi se u tom raspoloženju nije dalo bunit zbog 29 kn). Jasno, film je kasnio skoro sat i pol (nemam pojma za što im web stranice služe, osim za objavljivanje netočnih informacija), tako da sam prošetao do plaža na Pećinama, to je bilo jedino lijepo prošlu večer, kad malo bolje razmislim. Same kino dvorane su me više-manje ugodno iznenadile, relativno mali prostor uz veliko platno i tako namještena sjedišta da nije moguće da se netko visok sjedne ispred tebe pa da ništa ne vidiš. Jasno, do mene je sjeo neki relativno mlad par koji je ovo smatrao izvrsnom prilikom da na suptilan način porade na svojim planovima vezanim uz potomstvo, tako da mi je bilo više nego drago što sam imao kartu i za sjedalo 16, pa sa se mogao barem malo udaljit...

A sam film... Već me dugo, stvarno jako dugo, nije neki film ovako razočarao, ne sjećam se kad sam zadnji put o ovolikom dozom gađenja promatrao scene i samu kino dvoranu napustio tako loše volje da mi je trebalo par sati da me negativni dojam filma prođe. Nazvati ga "promašenim slučajem" je definitivno preblag izraz, jer prvo što mi pada na pamet kad se sjetim tog 180 milijuna $ vrijednog filma je "smeće". Zapravo, ne "smeće", nego "SMEĆE!!!". Jako veliko.

Obično volim pisat kritike i kritičke osvrte, ali u ovom slučaju stvarno je teško znati od kuda da se uopće počne; možda mi je najviše smetala kompletno promašena atmosfera, toliko promjenjena da nema dodirnih točaka sa Pullmanovom knjigom. Za triologiju "Njegova Tamne Tvari" može se reć da spava u fantasy realizam, koliko god da ta dva pojma zvučala kontradiktorno; naime, tematika je čisti fantasy, čak i više od mnogih drugih knjiga koje uvrštavamo u taj žanr (recimo knjige Guy Gavriel Kaya), ali je stil drugačiji; iako rečenice nisu kao u Krleže, duge i komplicirane, već dovoljno jednostavne da ih i dijete može čitati i razumjeti, atmosfera koja se razrađuje kroz knjigu mene uvelike podsjeća na onu iz klasika ruskog realizma. Knjiga odiše nekom sumornošću, ustajalošću, tamom i bijedom, što se jako rijetko može vidjeti u fantasy romanima. Zapravo, kad sam vidio film prva mi je misao bila da se ovdje treba Brightness smanjit za kojih 40%, onda bi možda neke stvari i mogle proć. No dobro, možda ovo i nije tolika negativnost, djeci se možda više sviđa ovako, ali mene je pogodilo upravo jer sam očekivao drugačiji, mračniji film. Kad se sve uzme u obzir ovo neodoljivo podsjeća na lošiju (ako je to moguće) verziju Narnije, i sam stil koji je ovo djelo činio posebnim potpuno je uništen, tako da se sad ni po čemu ne može isticati u hrpi sličnih filmova. Evo, na ovoj slici dolje se lijepo vidi kakav bi trebao bit gotovo cijeli film; mrak, pustoš, ovi visoki zidovi koji prividno zatvaraju dječaka, otpalo lišće, sumorna svjetlost uličnih lampi, ali ovo je jedna scena u filmu čiji je ostatak potpuni promašaj.

Radnja je katastrofalna; scene koje se nižu bez ikakvog smisla, inzistiranje na dugom prikazivanju krajolika koji bi trebali u čovjeku pobuditi nešto, ali oni to ne rade, ostavljaju ga potpuno ravnodušnim, a kad se uz to uzme i ispod prosječna glazba, cijela stvar izgleda smiješno. Primjerice scene dok je Lord Azriel na Swalbardu, ili dok Lyra putuje brodom na sjever, totalni promašaji... Možda se može postaviti pitanje zašto je tako kad su sami krajolici OK, ali odgovor se sam nameće; prvo, zbog opće nekvalitete onog dijela filma koji im je prethodio, tako da se ne osjeća ništa posebno na spomen tog pejsaža, i drugo i još bitnije, jako loša glazba. Sjetimo se koliki je utjecaj imala glazba u filmovima poput LOTR-a; ona je činila neki krajolik lijepim ili strašnim, idiličnim ili epskim. U Zlatnom Kompasu se, kao recimo i u Narniji, glazba uopće ne može pohvaliti; javlja se rijetko, samo u nekim scenama koje je nemoguće zamislit bez nje, a i onda je tako prazna da gledatelju ne znači ništa. Jasno, specijalni efekti su vrhunski, kad New Line Cinema radi film to je uvijek tako, ali oni nisu ni približno dovoljni da od filma naprave nešto vrijedno gledanja. E da, i još jedna od groznih stvari – scenarij. Kao što sam prije pisao da se scene nižu bez nekog smisla, tako se i dijalozi vode skoro kao da čitamo Ionesca; svako toliko netko izbaci nešto totalno apsurdno, što nema nikakve veze sa situacijom u filmu, samo to nisu znali kako drugačije dati na znanje gledateljima pa je, eto, netko to morao reć bez obzira što to u kontesktu situacije nema nikakvog smisla... Grozno...

Na glumce baš i ne obraćam previše pozornosti, kad recentiram film više gledam druge stvari; koliko sam primjetio posao su odredili onako, rutinski. Ne mogu reć da me ijedan očarao vjerodostojnošču kojom je prikazao lika, iako nisu ni radili neke velike greške. Međutim, prosječnost nije nešto što sam očekivao, tako da sam i tu poprilično razočaran. Zapravo, greška je u odabiru, ovako se glumci izabiru za najbanalnije dječje filmove; jedan pogled i odmah znaš pola likove biografije. Ne sviđa mi se to, pogotovo kad se uzme u obzir kako su prikazani u knjizi. I još da dovršim s tako očitim nelogičnostima; gospođa Coulter nije mogla nikako odalamiti svog daemona, zlatnog majmuna, jer bol koju on osjeća isto tako osjeća i ona. U sceni ranije, kad mu je Lyra prozorom prignječila prste, i zlatni majmu i Coulterica su isto reagirali (tako i treba bit), ali da ona, iz iritacije, odalami vlastitog daemona je apsurdno. Pa onda, recimo, završna bitka s prvog dijela, Lyra viče liku u balonu da spasi Ioreka, ma nema teoretske šanse da bi je čuo u toj galami sve da je i šišmiš.

I tako sam razočaran izašao iz kino dvorane, film je završio stvarno glupo, najavljujući nastavak na tako bezličan rutinski način da mi se već počeo polako gadit. Još me je i pljusak smočio dok sam se vraćao u Opatiju...

E da, pošto mi je ovo prvi post u 2008. godini, a pošto nisam tip osobe koja samo zbog toga piše post, ovom prilikom želim sve najbolje u Novoj godini.

Post je objavljen 13.01.2008. u 17:21 sati.