Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/islak

Marketing

samo sam se raspisala...nema naslova :)

noć bez sna
Image Hosted by ImageShack.us

prolom oblaka i grmljavina
vrijeme kad zaželiš kuhana vina
ti spavaš u noći bez zvijezda
sanjaš odlazak iz rodnoga gnijezda
bdijem ja samo
mučim se, što još da ti pružimo, damo
pa da ostaneš maleni
jer falit će mi tvoj smijeh grleni
znam dobro što ti moram reć
spreman sam već
reći ću ti sine
idi, upoznaj daljine
kad te vuku
ali znaj, tu imaš dom,i mirnu luku
Image Hosted by ImageShack.us

SmileyCentral.com
Jugo i kiša. Ne isplati se izlazit,smočit će se noge definitivno. Jer jugo cima ukoso i tu ne pomaže kabanica. A kišobran tek, da i ne spominjem! I kvalitetniji od ovih jeftinih jadnih što se ne srame kišobranima zvati, ne bi izdržao. Dakle, ako baš volite smočiti se do kože, sad je čas da izađete i uživate. Za ostale, u auto i iz auta ravno do vrata, pa u kući za kompjuter ili opasat pregaču pa peć kolače...čitat knjigu ili novine, igrat se s prijateljima, djecom...obavljat zaostale kućanske poslove...ili za one grozne sretnike-sex na ex! Sram ih bilo, da ih ništa ne grize savjest zbog nas zakinutih!
Jugo i kiša. Bar nije hladno, jugo donosi topli morski zrak. I da nema kiše, koji bi to gušti bili!!! Otišla bih s digitalcem i probala uslikat divlje more! Ali kiša pada, pa spavam koliko mi srce želi i želudac dozvoli. A ni jest nije gušt kad se energija ne troši. Nikako!
Gripa je poharala moju prijateljicu Grazy, kiše, kašlje, vrućina ju bacila u krevet. Pa poželim da nismo toliko daleko, pa da ju posjetim i otpjevam koju po naški! Mislim, moj čisti, zvonki glasić probio bi joj i začepljen nosić i uši. Hara gripetina i krhki ljudi padaju ko muhe. Ovakve ko ja neće (grom u koprive). Ne sjećam se kad sam bila bolesna. A ima ih koji svako malo kišu i dave se. Ja ih onda blago nagovaram nek probaju čaj od gospine trave s medom. To je lijek! Moja anđelina ljeti bi se uputila na Velebit i brala kantarion (gospinu travu), sušila i mlila, pa bi i meni poslala. Poslala bi ona meni i čokolino, jer toga se ne nalazi u bijelome svijetu!
Nisam tip za juhice. Ni kokošje ni goveđe. Volim krem juhice iz vrećice, guštam u brzoj i jednostavnoj pripremi. No za bolesnika i za svoje mile skuhat ću ponekad. Ponekad! Maneštra nije juha! To je zasebno jelo, posebno i jedinstveno! I to volim!
Pitam se, kako je moja mama stizala sve...razmazila je i muža i nas, djecu. Kuhala je fina jela, čistila je kuću i održavala cvijeće, ranč, radila, kupovala, i sve to nasmijana....ja to ne znam...jesu li neke žene superžene ili sam ja za niš? O, znalo se i njoj čelo naoblačit, znale su i suze poteć (obično zbog nas, djece zločeste)...kad se ljutila nije bilo dobro. Kad je plakala, bilo mi je ko da mi srce puca. NO ona se najviše smijala, zvonko, i očima, i licem i cijelim tijelom se smijala! I kao u priči o Malom Princu ..ja osluškujem za zvjezdanih noći...dopire li njen zvonki smijeh do mene?
Koliko mi fali? Strašno! Neopisivo! S vremenom se nadam da će ta bol biti podnošljivija. Jer, imam jedno obećanje za ispuniti. Koliko puta me je znala gledati, onako, očima govoriti. Kad bih osjetila neku potrebu da joj obećam, uvijek iznova, mama, ja sada želim biti samo uz tebe, ali jednoga dana ču ponovno živjeti drugačiji život, i živjet ću dobro, obećajem. Eto, to je moje obećanje.
Kažu mi, moraš ju pustiti. Ja pomislim kako sam ju pustila. Kada sam vidjela kako je umorna, pustila sam ju i zahvalila nebesima na miru s kojim je otišla. No ona je meni još uvijek oko mene, u zraku. Njen miris je u njenim jastucima, u svemu. Pa ne želim ništa dirati. Ne još. jer ako operem njenu odjeću, isprat će se i njen miris. Zauvijek. Tako, nije još vrijeme.
I sanjam ju. Dva puta već. Sretna sam iako me uzdrmaju ti snovi. Čekam onaj san kada će mi doći zdrava i nasmijana. Za sad ju sanjam bolesnu. Nadam se da će mi nekako dati do znanja da je dobro, iako ja znam da je. Gdje god bila, ona je sada dobro. Prokleti alzheimer pobrinuo se za to da zahvalim nebu što je njena patnja završila!
A ja? Ja polako, ali sigurno idem dalje. Možda se činio da stojim na mjestu, no mislim da je svaki dan korak bliže izlasku iz sjene. baš se veselim životu koji slijedi, iako se i bojim. Ali bar nikad nisam bježala od avanture. A život je baš to! Jedna sjajna avantura, putovanje dobrim i lošim putevima. Uz dobru volju i puno smijeha, lakše je sve. Dakle, kažem još jednom, talk is cheep, but - smile girl! Smij se! Nije važno tko će se smijati s tobom, pod kapom nebeskom kroči smjelo, boj se i drhti ali ne okreći se unazad. Samo polako, onako kako ti srce nalaže. Takva sam ja. Nisam proračunata, nisam čvrsta, mene vodi srce. pa kad se već ne mogu promijeniti, onda bolje da prihvatim to. Ima i gorih stvari... Kad mi se smije ja se smijem a kad mi se spava, spavam i tiha sam. Tko će samnom na kraj! wink



Post je objavljen 13.01.2008. u 00:33 sati.