Imala sam nekoliko varijanti za naziv ovog posta... Postbožićno oporavljanje, Staro i novo, Post o onome što dolazi poslije, ali nakon kratkog preleta po nekim novinama, portalima i blogovima, odlučila sam se za ovaj.
Ono što sam slutila već nekoliko Božića, ove godine mi se jasno potvrdilo. U razgovorima s familijom, prijateljima i iz nekih drugih tzv. javnih medija, postalo mi je jasno zašto je Božić postao jedno od najstresnijih razdoblja u godini.
Neću ovdje o konzumerizmu, jer to je uz stres postalo opće mjesto u komunikaciji i teško je uopće zamisliti razgovor bez da se spomenu te pojave, ako ništa drugo, barem radi trenda i uklapanja u opću sliku.
Čini mi se da je neka baza ili pozadina većine konflikata u božićno vrijeme vezano uz razne vrste pritisaka i lažnih situacija koje se moraju posložiti da se zadovolji neka već uvriježena forma, bez obzira na kvalitetu sadržaja ili u ovom slučaju, obiteljskog okupljanja.
Skupila sam pozamašan broj primjera o tome kako ljudi na razne načine izbjegavaju to božićno druženje s familijom, ili barem jednim manje simpatičnim dijelom. Ali kako je brak i obitelj obično i stvar kompromisa, nerijetko se događa da zbog nekog nama dragog pretrpimo i onog najantipatičnijeg člana familije, kojega inače manje ili više uspješno izbjegavamo.
U toj kategoriji su onda i sasvim bezazleni antipatičnjaci od onih koji puše kao Turčini u kući zakletog nepušača (jer ipak je Božić i ne želimo nekoga povrijediti svojim zahtjevima), napornih ujaka i teta usidjelica, pa sve do onih na najvišem stupnju razvoja zlonamjernosti, a to su naravno nezahvalne i komplicirane snahe, lijeni zetovi, i zajedljive svekrve i svekri papučari (slobodno modificirajte nizove pridjeva).
Ono što je bit moje dileme je, do kuda treba ići u trpljenju nekog takvog antipatičnjaka zbog našeg bračnog partnera, braće, roditelja ili djece?
Jer ako se distancirate ili jasno date do znanja da se ne želite družiti sa manje dragim članovima uže ili šire familije, onda gubite i dio druženja sa vama dragom osobom, ili više njih... Da ne spominjem uvrijeđenost i nerazumijevanje okoline da barem neko vrijeme pretrpite malo.
Jer ipak je žrtva ono što krasi svakog pravog vjernika-katolika (Hrvata), pa se vaša vjera može odmah testirati na djelu.
Podnošenje nekog antipatikusa nije ono što mi se čini najgore, puno gore su one situacije kada sa strane promatrate neko tlačenje od strane A. i to prema onim vašim najslabijima ili onima koji se još ne znaju braniti, ali vi ste tu sa strane, ne treba se miješati, jer svatko bira s kim će živjeti i biti okružen.
U svakom slučaju, vraška stvar, prilično komplicirana i jedna od onih na kojima uredno padam u ispitu svoje kršćanske širine prihvaćanja ljudi.
Premda sam ove godine ipak napredovala u tom pogledu, imam još puno posla.
Ali ovo je ipak za mene bio jedan od ljepših Božića i proslava Nove Godine. Po prvi puta u Beču za čitave blagdane, u vlastitom domu, okružena (gotovo) samo dragim ljudima. Ali kao što rekoh, još ima dosta posla, a sva sreća do idućeg Božića je ipak dosta vremena. Tko zna kakvo me odabrano društvance čeka za idući. Jer kažu kako je čovjek društveno biće... pa onda ako se želite družiti morate paziti na ravnotežu da se zadovolje želje svih članova obitelji.
Jer kada se udate ili oženite, niste to učinili samo sa jednom osobom, svako malo vam s druge strane proviruju, u raznim oblicima ponašanja, čitave generacije raznih predaka, pa kad se svi ti duhovi spoje sa ovim živućima... božićnom i novogodišnjem slavlju nikad kraja. Ali to su ta životna veselja.
Nego, ipak se za Božić osjeti taj neki duh zajedništva, makar i pod prisilom ili kompromisima. Na televiziji, radiju, poslu, u novinama i svuda oko vas priče o ljudima kojima se pomaže, za koje smo odjednom čuli i osjetili da bismo mogli nešto učiniti... Jer ipak Božić je, a izgleda da je najveće zlo ako netko ne može dostojno proslaviti Božić. Inače je u redu zaobići takve obitelji, jer ipak, ne može se svima pomoći, zar ne? I nema veze ako ljudi čitavu godinu nemaju struju i vodu sa hrpom djece, ali za Božić čemo uključiti neki akumulator, a poslije što bude. No dobro, ne treba sve gledati jednostrano. Pozitivan je ipak taj duh Božića, barem u smislu pokretanja nekih promjena. Pa bolje i tada nego nikada. Očito volimo i trebamo te poticaje izvana kada nam netko drugi ili neki naš unutarnji glas kaže kako bi bio red da se nešto napravi, ode na taj obiteljski ručak ili pomogne nekome u nevolji.
I premda me znaju nervirati one božićne pjesmice, poruke i željice kako bi bilo divno da je Božić svaki dan (to bi bio pravi test za familijarna okupljanja), u jednom dijelu tih kičastih izričaja bih se mogla složiti. Voljela bih da imamo svi skupa više osjećaja jedni za druge, onog božićnog, sa slikom malog Isusa pred očima, jer na malo dijete se rijetko tko može naljutiti i to obično izaziva pozitivne emocije.
A ne da me vijesti na početku nove godine lupe po glavi i da se pitam gdje je Božić nestao, premda znam da do nekih vrlo rijetko i stigne.
Kako volim znati što se događa i u mojoj domaji, naravno da sam i ja zgranuta još jednim ubojstvom mlade djevojke u Cetinskoj krajini. I premda čitam razne komentare o tome kako se radi o utjecaju zapadne kulture, o civilizaciji smrti na djelu i slično (moja teorija ide u još jednom pravcu i smatram da je kod nas ta civilizacija smrti pojačana Domovinskim ratom čije posljedice sada izlaze na površinu) čini mi se da je to ipak splet puno različitih faktora, a jedan od njih, možda i onaj temeljni je svakako i simbolički rečeno, zaboravljeni, ili više ne-življeni Božić. I premda bi ga kada su kičaste i ugodne stvari u pitanju, rado imali svaki dan... onda kada je u pitanju odmak od vlastite komocije (jedva preživimo te antipatikuse za vrijeme blagdana), prihvaćanje drukčijih od nas, njegovanje osjećaja za druge... ne bi ga baš rado imali svaki dan.
Ono što me isto zgranulo slušajući vijest o ubojstvu djevojke koja je stopirala, su komentari nekih muškaraca iz moje okoline koji su bez oklijevanja brzinom svjetlosti zaključili da joj se to dogodilo jer je rekla: "Ne!" i kako bi sada ostala živa da nije na tome inzistirala. Upravo takve izjave mi se čine najstrašnijima u priči, jer one zapravo označavaju stanje duha i način razmišljanja koji je po meni vrlo opasan.
Danas je možda teže nego ikada biti svoj i reći nekim stvarima ne. Neki zbog toga plaćaju životom, a zapravo na neki način različitih drugih umiranja, plaćamo svi.
Jer ako sva djeca u školi imaju mobitele, jako ste nepopularan roditelj ako svome djetetu kažete ne. Premda jako volimo svoju djecu, izlažemo ih puno brže pedofilima koji su i putem mobitela razvili perfidne načine dolaska do vašeg djeteta. I onda se svi čudimo tome, pa kako, pa otkuda, pa ne možemo vjerovati...
Ako većina djece već gleda sapunice, vrlo ste strogi i zli u slučaju da svoje dijete otrgnete iz okruženja u kojem onda nema zajedničkih tema za komuniciranje sa vršnjacima.
To što su djeca upila stravično iskrivljenu sliku vrijednosti koje onda dalje prenosi u svoj život, o tome se manje razmišlja. Zato se svi čudimo kada se djeca počnu ponašati po tim obrascima: "Ma od kuda im samo to?"
I sve češće smo prisiljeni reći da, čisto da si olakšamo ovaj život. Vlastita savjest, moral i slične pojave su nekako manje bitne.
I premda nisam baš upućena detaljno u priču Anamarije Getoš, imam dojam da je to osoba koja je isto tako odlučila reći ne nekim nemoralnim ponudama.
Istina je da nekada treba odabrati manje zlo i dosljednost isto tako zna biti opasna. Ali postoje granice koje nisu za sve ljude iste i uvijek se divim onima koji ih znaju jasno odrediti i ne odstupaju. Nametati svoje granice, pa makar to bilo i mišljenje većine mi nije neki argument. Možda bih i ja odabrala kompromis i život pod svaku cijenu, ne znam... Ali dok ima ljudi koji imaju snage reći ne nekako mi se čini da Božić ipak živi.
Jer i Isus je mogao pristati na kompromis i ostati živ... barem još kratko. Ovako je ostao zauvijek s nama... premda ne vjeruju svi u to i to treba poštovati.
Ne bih voljela iskorištavati takve grozne situacije za razne demagogije koje onda izgledaju kao dobra platforma da se vlasnik jednih novina opet promovira u svojim fantastičnim političkim razumijevanjima, a neki svećenici za to da ukažu kako su vrijednosti samo unutar kršćanskih crkava one prave.
Mislim da svaki iskreni i dosljedni vjernik (bez obzira kojoj vjeri i Crkvi pripadao), kao i nevjernik (premda vjerujem da je njima put teži, ali zato ne i manje uspješan) može doseći razinu ljudskosti na kojoj može reći ne nekim izopačenim i lošim ponašanjima.
I u tom slučaju, Božić zaista živi svaki dan...
Post je objavljen 12.01.2008. u 12:31 sati.