NJEMU KOJI SLOMIO MI JE SRCE, I NJEMU KOJI GA JE PONOVNO SASTAVIO...
Godina 1992.
Teško se sjetiti lijepih strana života dok svakodnevno gledamo vijesti o novim napadima, o novim uzbunama, dok svakodnevno "ispraćamo" tužne ljude iz njihovih domova..
Suze na licima, maleni svežnji u rukama..cijeli život u jednom koferu.
Čak i nebo danima nije bilo sunčano.. Bekrajni dani bez svitanja..
Ja, sanjalica, maštam o boljem sutra.
Znam da će sve ovo proći.
Ti si kraj mene, ulijevaš nadu da će sve ovo proći.
Tvoji zagrljaji, milovanje moje kose, poljupci.
Sigurnost, dok je tvoje tijelo na drugoj strani kreveta pokraj moga...
Dječački osmijeh na tvome licu, i vedri pogled.Ti si ga sačuvao.
-Mrvice moja-tepaš mi.
A ja , otvorenih očiju sanjam..
O nekom sunčanom danu.
Bili smo jači od onoga što nas je dijelilo.
Ja sam mislila da ćemo ostati jaki zauvijek.
Tvoji i moji.
Moji i tvoji.
Ovi i oni.
Oni su bili zli.
Ljubav.
Prva.
Prava.
Mladost i zabluda, da može biti tako. Da može ostati tako.
Ali nije..
Novi milenij. Povlastica da ga dočekam...
Ponovno sija sunce, ponovno život ima smisla.
Ponovno je ŽIVOT-ŽIVOT.
Srce više ne boli, tek ponekad, kad zapeče jedan od ožiljaka..
Ti si kraj mene.
Zavidao si sve rane moje duše, prekrio ih poljupcima, zagrijao svojim dahom.
Ne govoriš puno, ali riječi i tako nemaju težinu,ako nisu potkovane djelima..
Moje srce je sastavljeno..
I voli.
Ovaj put drukčije.
Odrasla sam.
I da, može se voljeti više puta...
You may only be a person in this world, but for someone, you are
the world.
Gabriel Garcia Marquez