Tzv. hrvatska ljevica potpuno je izdala načela za koja bi se trebala zalagati i to na političkom, ekonomskom i kulturnom području, kao i svi slojevi od političara do birača koji se deklariraju kao ljevičari. Njihovo pozivanje na ljevičarstvo u okolnostima koje su nastale bile su pokriće za ciljeve koji su po mnogo čemu suprotni idejama socijalizma.
Kvazi-ljevičari u Hrvatskoj su okupljeni oko političkih stranaka, SDP-a i HNS-a, zatim oko onog područja civilnog društva koje pokriva ljudska i manjinska prava te oko svih značajnijih medija u zemlji. Istovremeno, generalni diskurs postojećeg poretka pogoduje takovm ljevičarstvu.
Glasače i simpatizere kvazi-ljevice čine uglavnom stanovnici gradova, posebno područja koja nisu osjetila rat, s naglaskom na mlađe ljude, srednje ili više obrazovani. To je velika masa ljudi koji uglavnom žive od svoga rada, pripadaju trećoj ili četvrtoj generaciji doseljenika u gradove s sela. Može se reći da je to srednja klasa građana koja ima solidne društvene ambicije. Glasni i aktivni simpatizeri ljevice su često ljudi u dvadesetima, studenti nekih od društvenih fakulteta, pripadnici subkultura ili nacionalnih manjina, poklonici strane glazbe i zapadnih urbanih životnih navika.
U čemu je besmislica te kvazi-ljevice?:
SDP, a pogotovo HNS vodili su ekonomsku politiku koja je pogodovala krupnom kapitalu i razvoju divljeg kapitalizma u Hrvatskoj. HNS kao stranku čine kapitalisti više nego ijednu drugu u Hrvatskoj. Za vrijeme tzv. lijeve vlade u Hrvatsku je došla medijska kuća RTL – jedan od nositelja kapitalističko-liberalne ideologije.
Ljevica se u Hrvatskoj potpuno orijentirala na Zapad i na kapitalizam, a sve liberalne dogme preuzela je potpuno nekritički. Još je veći apsurd kada se zna da je većina tih ljudi nekada pljuvala ''taj truli kapitalistički Zapad''. Tako je svojem najvećem neprijetelju unutar sustava – neoliberalizmu ostavila otvoren prostor i na određeni način mu se priklonila.
Udruge za ljudska prava isto tako su pogodovale razvoju divljeg kapitalizma. Kao i obično, apsurd je da su te udruge činili pojedinci bliski nekadašnjem represivnom sustavu ili njihova druga generacija. Zalaganje za model ljudskih prava koje su osmislili neoliberali kao sustav pritiska na druge zemlje, a potpuna šutnja na sve što je donio divlji kapitalizam, odnosno potpora poretku koji se ustalio gura udruge za ljudska prava daleko od prave ljevice.
Mediji su, bili oni javni ili privatni preuzeli diskurs neoliberalizma po volji oglašivača i vlasnika kapitala. Trubeći glasno neoliberalna načela, mnogo kritizirajući HDZ, umislili su si da su ljevičari.
Prosječni građanin posebna je priča. Iako se sada iznenada kune u demokraciju i ljudska prava, Josip Broz još uvijek u srcu zauzima značajno mjesto i nikada se ne pita nije li to malo nespojivo. Iako se prosječni kvazi-ljevičar divi Zapadu i živi na zapadnjački način često pogleda prema Srbiji i rado se interesira za tamošnja zbivanja. Iako mrzi nacionalizam i izuzetno je kritičan prema svakom trzaju neoustaštva, srpski nacionalizam smatra lajanjem nekoliko budalaša, uporno ignorirajući činjenice. Iako se smatra ljevičarom, vrlo je nesklon nižim društvenim skupinama i teško u praksi prihvaća teze o jednakosti.
Tako se za velike mase ljevičara cijela politika svodi na zgražanje na Thompsona, nošenja starki, pušenja trave, majicu s Che Guevarom, malo posjeta Srbiji i sprdanja iz hrvatskog sela i hrvatske tradicije. Ni traga kritičnosti prema kapitalizmu, ni traga kritičnosti prema neoliberalizmu, ni traga kritičnosti prema bivšem sustavu koji se pozivao na načela ljevice, a pretvorio se u njihovu suprotnost, baš kao i današnji sustav sa svima njima.
Post je objavljen 11.01.2008. u 19:38 sati.