Neočekivana pobjeda Hillary Clinton u New Hampshireu pokazuje da su američki stranački izbori, tzv. primaries, sličniji maratonu nego sprintu.
Iako su ankete ukazivale da će Barack Obama uvjerljivo pobijediti, glasači u 'Granitnoj državi' potvrdili su svoju neovisnost – glasali su, po tradiciji, 'kontra Iowi' i protivno očekivanju medijskih mudraca, koji su bivšu prvu damu Sjedinjenih Država već otpisali kao 'dead woman walking'.
Republikanska stranka, na čijim je stranačkim izborima pobijedio John McCain, sve više nalikuje na Demokratsku stranku od prije dvadesetak godina – konglomerat suprotstavljenih izbornih blokova (evangelici, fiskalni konzervativci, libertarijanci anarho-kapitalisti, protivnici useljavanja, protivnici pobačaja) koji svojim nadmetanjem štete izbornim šansama vlastite stranke.
Očekujem da će u sljedećih nekoliko tjedana republikanci imati 'open field' natjecanje – da će svaki od njihovih predsjedničkih kandidata pobijediti u nekoj od saveznih država (Romney u Michiganu, Fred Thompson u Južnoj Karolini, Giuliani na Floridi). No, niti jedan neće biti izraziti favorit, odnosno pobjednik, tako da će se o predsjedničkom kandidatu Republikanske stranke odlučivati na nacionalnoj stranačkoj konvenciji, krajem ljeta – što se nije dogodilo od 1976.
Ovaj tekst pišem nakon izborne večeri provedene na poslu, u Glasu Amerike. Najintrigantnije je, po mom mišljenju, pitanje kako je Hillary Clinton u samo pet dana nakon poraza u Iowi – kada su je mediji gotovo otpisali - uspjela oživjeti svoju izbornu kampanju.
Senatorica iz New Yorka je majstorski žonglirala. Oštro je napala suparnike, ali je glasačima otkrila i svoju 'ljudsku' stranu.
S jedne strane, počela je činiti ono što politički kandidati uvijek rade kada im dogori do prstiju – prešla je u napad. 'Hillary će biti kao tigar iz zoološkog vrta u San Franciscu, a Barack jedan od tinejdžera koje je pojeo' – prognozirao je nakon Iowe dao republikanac Frank Luntz, stručnjak za izborne kampanje.
I zaista, Hillary Clinton je počela oštro kritizirati svog glavnog suparnika. Podvlačila je razlike, ukazivala na nedorečenosti i nedosljednosti iz Obamine razmjerno kratke političke karijere. Ukazala je na njegovo neiskustvo.
Podsjetila je glasače da je 'izborna kampanja poezija, ali vladanje proza'. (Komentator Washington Posta E.J. Dionne primjetio je da je 'Hillaryin problem u tome što je i njezina izborna kampanja – proza.)
Na delikatan je način ukazala da je inspirativni mladac Barack Obama - koji se već počeo uspoređivati s Johnom Kennedyjem i Martinom Lutherom Kingom – istina, izvrstan orator, ali da je u rovovskoj borbi u Washingtonu priličan nevježa. Dobrom dijelu radničke klase New Hampshirea - riječ je o saveznoj državi prilično depresivnog industrijskog krajobraza – to je, mislim, bilo dovoljno. Clintonica je dobro poznat brand. Glasači Demokratske stranke u New Hampshireu, očito preferiraju 'iskustvo', žele da im predsjednik države na opipljiv način pomogne, a romantiku ostavljaju studentima i ostarjelim hipijima.
S druge strane, Hillary Clinton i ljudi koji je okružuju – veterani izbornih pobjeda njezina supruga iz 1992. i 1996. – bili su svjesni da je glasačima odbojno izravno i prekomjerno blaćenje protivnika, pogotovo ako je riječ o simpatičnom i optimističnom Baracku Obami čija izborna kampanja, bez obzira na sinoćnji poraz, poprima konture masovnog pokreta.
U izbjegavanju etikete 'zle babe' koja je spremna preko leševa doći do Bijele kuće, izbornom stožeru Hillary Clinton dobro su došle dvije epizode iz New Hampshirea.
Ne tvrdim da su bile ključne, ali su bile indikativne.
Dva događaja koja ću vam opisati na izvjestan su način humanizirala Hillary Clinton, osobu koja mnogo zna o politici, koja je – tvrde to i republikanci - po znanju i inteligenciji spremna za Bijelu kuću, ali s kojom se ljudi ne poistovjećuju, odnosno, ne doživljavaju je kao 'jednu od nas'.
Prva epizoda
Na jednom od izbornih nastupa, dan-dva prije glasanja, Clintoničin je govor prekinulo skandiranje nekog čudaka iz publike koji je tražio da mu senatorica – umjesto što, valjda, drži visokoparne govore o politici - 'ispegla košulju'.
Treba reći, da na izborne skupove Demokratske stranke – za razliku od izbornih skupova predsjednika države iz 2004. - može doći bilo tko i početi se derati kada mu god padne na pamet. S druge strane, prije nekoliko mjeseci, izborni stožer Hillary Clinton bio je spreman u publiku 'postaviti' vlastite ljude, koji su onda kandidatkinju pitali 'laka pitanja'. Iako u načelu ne trpim teorije zavjere, u ovom slučaju bio bih sklon povjerovati u malu 'namještaljku': evo, neka budala u zgužvanoj košulji podsjeti narod, pogotovo žene, kakve sve prepreke stoje na putu prve ozbiljne kandidatkinje za predsjednicu države.
Hillary Clinton u tom trenutku – sučeljena s muškim šovinistom - više nije jedino kandidat establishmenta, koji je u prošloj godini za svoju izbornu kampanju prikupio 100 milijuna dolara, već žena i majka poput milijuna drugih, koja se nalazi pred ogromnim izazovom i koju zato treba podržati.
Druga epizoda
Na kavi s nekoliko stanovnica New Hampshirea, Hillary Clinton je odgovorila i na pitanje 'How do you cope with all this'.
Uglavnom, kako se nosi s ružnijom stranom politike – s medijskim pritiskom, s napadima, kritikama, podmetanjima, lažima.
Za razliku od očekivanog, 'muškog' odgovora u stilu 'bring it on' – 'što je više kleveta i laži...' – senatorica iz New Yorka priznala je da joj 'nije lako'. Drhtavim glasom, na rubu suza, dodala je da se 'osjeća privilegiranom jer je u životu imala mnogo šansi za uspjeh, te da želi nešto vratiti svojoj zemlji, učiniti nešto za opće dobro'. Rekla je da je očito da se zemlja kreće u krivom smjeru, da je to smeta, i da želi zaustaviti takav trend...
Početkom sedamdesetih, plakanje pred kamerama koštalo je demokratskog senatora Edmunda Muskeya predsjedničke kandidature. Ed Morris, bivši savjetnik Billa Clintona a danas veliki neprijatelj obitelji Clinton, upitao se – hoće li se Hillary, ako postane predsjednica, rasplakati svaki put kad joj nešto ne bude išlo od ruke.
Međutim, čini se da je ova – mislim, posve spontana - epizoda imala pozitivan učinak, da je građanima predstavila 'drugu, osobniju stranu' Hillary Clinton. Postala im je bliskija i simpatičnija – barem tako glasi tzv. conventional wisdom u ovdašnjim medijima.
Poneku negativnu reakciju na 'Hillaryin plač u kavani' najbolje je prokomentirao karikaturist Washington Posta.
Prvo su je napadali da je robot i kalkulant, da je rezervirana i bez emocija, kao stroj.
Sada kada joj je nakratko zadrhtao glas pred kamerom, kada je pokazala emocije, odmah su je proglasili 'histeričnom ženskom'.
'Što god uradila, kako god se ponašala - nije dobro'.
Mislim da pripadnici različitih potlačenih grupa (kada je inozemstvo u pitanju - i naroda!) shvaćaju ovaj problem Hillary Clinton.
Hoće li suosjećanje i solidarnost na kraju biti 'pretočeno' u glasove na nacionalnim izborima za predsjednika države - vidjet ćemo.
Post je objavljen 09.01.2008. u 20:44 sati.