What the heck! Ostajem u Lake Placidu. Odlučujem skroz preskočiti Rhode Island. Jučer mi je bilo fenomenalno skijajući se. Razmišljao sam sinoć skoro cijelu večer pa danas cijelo jutro i na kraju odlučio ostati i cijeli dan otići na planinu. Odmah se moram pohvaliti: danas imam jedno od najranijih buđenja na američkoj turneji. Čak sam uspio otvoriti oči u 08:30! A malo prije 11:00 sati već sam na Whiteface Mountain. Ovaj put ne uzimam instruktora. Odlučujem pokušati sam ne polomiti se i uzimam «samo» jednodnevni ski pass i najam cjelokupne opreme. Naravno da zahtjevam istu opremu od jučer. Neću valjda mijenjati sada kada mi je krenulo. Na Kids Campusu se svi sjećaju mojih prvih skijaških koraka jučer, hrabre me i osjećam se kao da sam dio jedne velike nove obitelji. Atmosfera na skijalištu je toliko ugodna da, ako i padneš, nitko ti se ne smije ili te omalovažava, već se zaustavljaju pokraj tebe i pitaju da li je sve u redu i ponovno te ohrabruju. Na žičari prilikom uspinjanja na vrh staze uvijek se nađe netko za razgovor. Između ostalih tu je i jedan tata koji je svog petogodišnjeg klinca prvi put doveo na skijanje i sad ga nadgleda. On staje na skije s pet, a ja s 26... Osjećam se kao deda.
Počinjem danas ponovno na Kids Campusu da utvrdim gradivo. I kako ni nakon više od sat vremena spuštanja niz tri staze Kids Campusa ne uspijevam pasti, zadovoljno zaključujem da je gradivo apsorbirano. E sad, što dalje? Jučer mi je Dave spomenuo da kod glavnog ulaza postoji još nekoliko staza, neke lakše, neke teže i preporučio mi je da pokušam jednu od onih lakših kada budem spreman. Ohrabren uspjehom na Kids Campusu, spuštam se do glavnog ulaza i u oči mi upadaju odmah dvije žičare: Gondola, koja vodi na sam vrh planine i koja me u ovom životu neće vidjeti (a vjerovatno ni u sljedećem), te Face Lift. Misleći da je ova druga ona lakša koju je Dave spominjao, hrabro uskačem i žičara me počinje podizati u visinu. Gledam dolje i ispuštam prvi uzdah – strmo je, dosta je strmo... I žičara još nastavlja naprijed, a teren ispod mene sve strmiji i strmiji. Mislim da malo fali da bude kut od 90°. I čini se kao da nema kraja. Žičara nastavlja naprijed. E sad me već hvata panika! Bože, kako li ću se spustiti dolje?! Onda vidim i veliki znak 'Olympic Downhill' i prvu pomoć koja odvlači nekog nesretnog skijaša. Samo što ne počinjem vikati. Ovo mi je tek drugi dan da skijam, a već sam na stazi za olimpijski spust! Panika! I onda žičara konačno staje, ja izlazim i primjećujem prekrasan pogled na okolne planine, ali i strminu ispod mene koja me dijeli do glavnog ulaza. Steglo me u želucu. Gledam gore. Skoro sam na vrhu Whitefacea. Gondola je za mrvicu iznad mene. I tako stojim nekoliko minuta i promatram i, iskreno, ne znam da li da skinem skije i u pancericama se polako spustim niz strminu ili da pokušam skijati ili... Odlučujem pokušati skijati... i prvi današnji pad nakon samo metar dva «skijanja». Podižem se i nakon dva metara ponovno padam. I onda opet. I opet. Rekapitulacija, cijelu prvu polovicu staze olimpijskog spusta Zimskih Olimpijskih Igara 1980. godine prolazim bez pogreške – kotrljajući se! Nakon 15-tak minuta konačno sam se dokopao ravnine i malo odahnuo. Najgore je prošlo. Preda mnom je samo još jedna strmina koja je nešto blaža od onih prijašnjih, ali nipošto lagana. Recimo da ako su one prve strmine imale gotovo 90°, onda bi ova mogla imati otprilike 65-70°. Psihički se spremam i konačno krećem niz posljednju prepreku. I sam sebe iznenađujem – iako sam jedanput-dvaput bio blizu padanja, uspio sam održati ravnotežu i ulijećem u ciljnu ravninu zadovoljan odvoženom (ne otkotrljanom) posljednjom strminom.
I onda ugledam manju žičaru o kojoj je Dave govorio. Odmah je iza Face Lifta, ali iz onoga kuta je nisam vidio i zajeb-- se. Odlučujem istražiti dokle ide ta nova žičara. Ovaj put pitam curu koja tamo radi i ona mi objašnjava da ide samo do polovice staze olimpijskog spusta. Aha, to je onaj dio koji sam uspio odvoziti! Idem pokušati. Bear (tako se zove žičara) me diže ponovno na stazu, spuštam se niz strminu ovaj put bez ijedne pogreške! I tako još nekoliko puta. Izgleda da mi donji dio staze olimpijskog spusta leži. Gledam onaj gornji dio, ali nikako da smognem hrabrosti da pokušam ponovno. Radije se vraćam za promjenu na Kids Campus i vježbam puštanje skije pa se na trenutak skijam vratolomno brzo.
Šteta što nemam još dana za skijanje, ali sutra moram biti u Bostonu. Američka turneja se bliži kraju. Još samo dva dana Bostona i u srijedu put Lijepe naše. Ali mislim da će me u subotu ili nedjelju napokon vidjeti i Sljeme!
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:38 sati.