Ovo je za sada jedna od mnogih prica koje sam ili cu tek napisati pa mi recite kako vam se svidjaju:
Autor:ANKAH
"Sljedeća stanica San Diego!“ – kaže čudna spodoba pod utjecajem halucinogenih droga i obilatih količina alkohola, sjedeći mi zdesna i sruši se u komu koju bi samo psihotične osobe bez trunke zdravog razuma nazvali snom. Jedini empirijski dokaz da je zaspao bio je tih zvuk isprekidanih valova zraka koji su ulazili i izlazili iz mladićevih nosnica.
Cesta ispred nas bila je ravna, kao da je netko povukao crtu na karti... Usprkos tome, osjećao sam se vrlo nesigurno... nisam dugo vozio. Ali jebi ga, jedini ja imam auto... Možda mi je pažnju ometala i osoba koja je sjedila na stražnjem sjedalu... Bila je to prekrasna mlada djevojka ranih dvadesetih godina, prekrasne crno-crvene kose, neopisivih grudi, savršenih bokova i oble guze. Nisam tada još znao tko je i što radi da bi preživjela, ali naslutio sam već u prvim rečenicama razgovora... Ipak, ja sam privatni istražitelj, i, vjerujte moj posao se u glavnom odnosio na osobe njenog spektra.
"Kako se zoveš?“ –upitala me. Odgovorio sam. Ubrzo sam saznao da se zove Maya, a onaj klipan kraj mene Swoszlo. Neobična družina...
"Imaš li pismo kod sebe, Maya?“ –upitao sam je.
"Nestalo je čim sam pročitala zadnju rečenicu!“ –odgovorila je uzdahnuvši.
"Znači... zadatak nam je da dođemo do San Diega... a dalje?“ -
"Dobila sam i mapu u kojoj se nalaze detalji misije... ali....“ -
"Ali...?“ -
"Ne znam gdje je!“ U tom trenutku ona čudna, ali vrlo specifična osoba koja je sjedila kraj mene, uzmeškoljila se i izvukla ispod sebe žut fascikl, pogužvan zbog neprikladnog skladištenja za vrijeme vožnje. Uzeo sam ga i htjedući ga dati Mayi, skoro podletio pod kamion koji nam je dolazio iz suprotnog smjera. Onaj mladić je skočio, tjerajući samo njemu vidljive šišmiše i upitao:
"Koji se kurac događa? Jel ti voziš ili što?“ put
Parkirao sam sa strane i prepustio Mayi upravljanje vozilom, a ja se prepustio proučavanju zadatka. Zadatak je bio vrlo jednostavan. Otići u San Diego, pronaći klub pod imenom Calypso, tamo potražiti djevojku na slici i vratiti se u Los Angeles. No, nitko nije poznavao djevojku, ali ime kluba potaknulo je Mayu na razmišljanje...
"Calypso... Calypso... Zašto mi se to ime čini tako poznatim...? Aha! Znam! Tako je! Bilo je to prije par mjeseci... jedna moja poznanica je radila tamo... u početku je sve bilo super, čak je i meni nudila da dođem raditi tamo... ali nakon tjedan dana priča se okrenula... Nakon tog ju više nikad nisam vidjela niti čula. Čak znam otprilike i gdje je to!“ –
"Odlično!“ –odgovorio sam.
"Ima netko mobitel?“ –bio je to glas one spodobe koja je krmila cijelim putem. Dao sam mu mobitel, a on je bjesomučno pokušavao upisati poruku nekom svom komradu, ali nije uspio niti otključati tipkovnicu kad je mobitel crknuo. Jednostavno se ugasio, baš poput sunca koje je bilo ispred nas pokazujući nam put. Odjednom se nebo smračilo i počela je pljuštati kišurina. Kiša kakvu još nitko nije vidio. Brisači su cviljeli i batrgali se, ali vidljivost je bila toliko slaba da smo morali usporiti. Gibali smo se poput puža na vjetru. Nije bilo druge nego stati...
"Kakvo je ono svjetlo u daljini?“ –upitala je Maya. Treperavo svjetlo lokalnog Dinera obećavalo je da smo na sigurnom... Ali nešto nije bilo u redu s ovim mjestom. Odlučio sam ipak provjeriti o čemu se radi... Skoncentrirao sam se na prostor... i odjednom me nešto ošinulo, nešto kao hladnoća ali hladnoća postojanja... Kao da se nalazimo nigdje... Poput kompasa koji se vrti i ne zna gdje je sjever, a gdje jug.
"Ljudi, nešto nije u redu...“ –protisnuo sam kroz zube.
"Ali ne možemo nastaviti dalje po ovom vremenu! Morat ćemo stati!“ –rekla je Maya, parkirajući kamionet na prostran parking koji se nalazio pred ulazom u Diner.
"Idemo pit!“ –bile su riječi one spodobe koja se iskobeljala jedva iz sjedala i nestala u šumi kaplji koje su već bile veličine jajeta.
Vani je bilo ledeno. Izvadio sam staru kabanicu iz prtljažnika i zagrnuo Mayu te smo se pridružili Swoszlu koji je već bio unutra i trljao svoju mokru kosu. Sjeli smo za stol, naručili jelo i razmišljali o tome gdje smo zapeli. Odjednom je vani onu kišurinu zamijenio snijeg kroz kojeg nikakvo svjetlo nije dopiralo, samo smo vidjeli otiske golemih pahulja koje su udarale u veliko staklo dinera u kojem smo sjedili. Pogledavši oko sebe i primijetivši da su svi iznenađeni da je ove prostore odjednom uhvatila mećava, pozvao sam konobaricu da ju upitam gdje se mi uopće nalazimo. Zbunjen pogled i još zbunjeniji odgovor nije mi ulio nimalo samopouzdanja te me potaknuo na razmišljanje. Koncentrirao sam se na svoje misli i odjednom me ošinula vizija... stojeći nigdje, ne vidjevši ništa i ne znajući kuda, poskočio sam od stola i naredio suputnicima da idemo dalje.
Nije htio upaliti. Nikakav zvuk nije proizveo ključ koji se okretao u bravi. Kao da okrećem po zraku. Swoszlo se nagnuo pod haubu, ali mozak izblijedio od alkohola i droge ionako mu nije bio od pomoći, osim što je potvrdio moju tezu:
"Auto neće upaliti!“
Maya se ponudila da provjeri budućnost... No i to je pošlo po krivu. Pogled u budućnost završio je njome ležeći na stražnjem sjedištu mog kamioneta, a na nogama sam ostao sam s onim narkomanom. Sjetivši se da postoji netko u onom lokalu, potrčao je po pomoć. Konačno nekakve koristi od njega, pomislio sam pokušavajući ga sustići.
auto
"Oprostite, biste li bili tako dobri da nas pogurate ili da se spojimo na Vaš akumulator...“ –bilo je sljedeće što sam čuo od Swoszla koji je stajao iznad grupice kamiondžija koji su sjedili u kutu lokala. Osim njih bio je tu i murjak... No on nas nije puno šljivio... I ne bunim se... s onim njegovim opasačem mogao bi sputati i bijesnog bika, a s mecima po njemu mogao bi dobiti Vijetnamski rat. Sam.
"Dajte, dečki, bum ja to videl... sadbute vi vidli kaj je muš! Ote proć! Kaj je tu... ahaha... Daj porini kluč i potegni bebicu male!“ –od svega što mi je izgovorila spodoba ispod poklopca motora shvatio sam da treba okrenuti ključ. Čim sam to učinio, ovaj je izletio kao iz praćke ispaljen. Ali auto nije upalio. Zajapureno lice, gunđajući i psujući odteturalo je prema mraku.
"Jebomupasmilumaterkrvavunagrobudatijebo!“ –kunula je spodoba iz mraka.
"Ni meni neće vužgit!“
"A da pitamo murjaka?“ –oglasio se Swoszlo bijel ko snjegović, jer je snijeg nemilosrdno napredovao. Složili smo se i utrčali u lokal. U sljedećem trenutku murjak je izletio kroz vrata lokala direktno u svoje vozilo i okrenuo ključ u bravi. Vozilo nije napravilo ni čm! Ljut ko ris počeo nas je napadati:
"Ko mi je petljo po matoru, najebo je! Pička vam materna svima, vi mislite da je to smiješno, a? Bando lopofska!“
Trudeći ga se smiriti, prekinuo nas je gromoglasan vrisak iz unutrašnjosti lokala. Uletjeli smo unutra i vidjeli Swoszla kako pijančuje s komšijama za šankom i vrišti od veselja... Jedna je konobarica izletjela iz wc-a vrišteći, a tada je cijeli kafić utihnuo. Sljedeće što sam vidio je: ovako, dvojica kamiondžija povraćaju, hrabri murjak zelen naslonjen na štok ulaznih vrata i na podu nešto nalik ženi i implodiranoj lubenici odjednom.
Međutim, nešto mi je odvuklo pozornost u tom kaosu... Primijetio sam da nešto fali... srca nije bilo. Nijedna kost nije slomljena, samo srce...kao da je nestalo. I trag... trak otisaka neke životinje kako odlazi od unesrećene prema malom prozorčiću na vrhu wc-a. Povukao sam murjaka za rukav i pozvao ga za sobom.
"Idemo van! Idemo vidjeti gdje je ovo otišlo... što god da je bilo...“ –povikao sam hitajući van i naletio na Mayu.
"Maya, nemoj ulaziti u wc. Sjedi ovdje i popij nešto toplo. Vidim da si došla k sebi. Poslije ćeš nam ispričati ako si što vidjela! Ok? Swoszlo!!! Ostavi se toga, odi s nama!“
"Ništa! Toga sam se i bojao!“ –uzdahnuo sam i poslao murjaka da obiđe birtiju i provjeri odakle je onaj stvor mogao doći.
"Swoszlo, aj se koncentriraj i provjeri ima li živih bića u blizini!“ –Swoszlo je izvadio mali džepni nožić i zarezao si zapešće. Odjednom je promijenio izraz lica. Oči su mu bile bistrije i sav kao da je svjetlucao na neobičan, nematerijalan način.
"Ima nekakvih tragova na krovu! Svježi su!“ –konačno je progovorio. U tom trenutku dotrčao je murjak potvrđujući moju teoriju!
"Jarani, eno s oneder srane ima ji stotne!“ –uspuhano je dodao.
"Istraži to!“ –povikao sam Swoszlu i pomogao murjaku da se popne na krov.
"U jebote remen! Mogo si ga skinut prije!“ –
"Aj ne zajebaji i upri! Nisi od pekmeza!“ –prepirali smo se kad smo začuli:
"Bježite unutra! Unutra! Brzo!“-trgnuo sam se i popustio pod težinom onog iznad sebe te smo se obojica srozali na snijeg.
Murjak je nekoliko puta zapucao, a onda smo zalupili vratima!
"U jebate led, ovo je bilo za picinu dlaku!“ –uzjogunio se murjak i stao objašnjavati ljudima situaciju koja je bila nevjerojatna i Nama, a kamoli njemu.
"Mayo, pričaj!“ –šapnuo sam Mayi.
"Ne znam odakle bih počela! Prvo ono što sam vidjela. Ali upozoravam vas da vam se neće nimalo svidjeti što sam vidjela! Lava... barem nešto nalik lavi, golemi krater, ja sam stajala iznad toga... ali to nije najstrašnije od svega! Ono što mi je sledilo krv u žilama bio je stvor koji se pojavio niotkuda... nešto poput psa... golemih čeljusti, kandži poput britve... zaskočilo me... i to je to.“ –
"To je sve?“ –upitao sam.
"Pa... da. Ali ima još nešto... nešto što mi se dogodilo dok ste vi bili vani...“ –
"Što?“ –
"Pa ne znam da li je bitno... ali ova mala curica ovdje...“ –
"Što s njom?“ –zanimalo me, ali u tom trenutku nas je prekinuo muški krik i režanje... režanje koje ledi krv u žilama, režanje koje utjelovljuje urlike i zapomaganja samog pakla. Swoszlo, ja i murjak uletili smo u kuhinju odakle je zvuk dopirao i tamo je stajalo... čudovište koje je baš maločas Maya spomenula... golemih očnjaka, dugih kandži i goluždravog tijela. Moj štap koji je oduvijek uz mene, otkad sam doživio nesreću, uglavnom sada mi se pokazao kao vrlo dobar suputnik. Zakrenuo sam držak i izvukao metar i pol dugačku sablju iz korica, ali zvijer je bila brža... skočila je na mene i srušila me na pod zabivši mi one svoje kandžurine u rame. U tom trenutku murjak je ispalio iz one svoje topčine koju je nosao oko pasa i propucao zvijer. Trenutak nakon toga zvijer je odskočila od mene dajući mi dovoljno vremena da ju probodem sabljom vrlo površno, ali sam u tom trenutku izbezumljen adrenalinom skočio za njom i opalio ju po leđima prepolovivši ju na pola. Sluzave plave tekućine koja je šiktala maločas iz zvijeri bilo je posvuda, ali zvijer je isparila. Pogledao sam u Swoszla koji je bio sav prekriven krvlju, držeći svoj nožić u desnoj ruci izbezumljeno i malo razočarano gledao je u mene. Murjak nije skidao pogleda sa svoje pljuce mislivši:
"Majketimilene, pa ovo zbiljam nečem služi!“
Ušavši u pročelje dinera, privukao sam poglede mnogih. Murjak je pojurio spremajući magnum u korice vičući:
"Barikadišite prozore! Zatvarajte vrata! Blokirajte sve!!! Mičite se!!!“ Konobarice su popadale u nesvijest, žene su vrištale, muškarci su pohitali čupati stolove i zabijati daske u prozore.
"Mayo, nešto si bila govorila...?“ Maya je izbezumljeno zurila u Swoszla koji je bio krvav (a ni luk jeo ni luk mirisao) od glave do pete i počela svoju priču:
"Načas mi se učinilo da nema veze, ali mislim da mala ima veze sa svim ovim. Probala sam joj pročitati misli, ali je bila usredotočena na bombone koje sam joj dala.“ -
"Probaj razgovarati s njom.“ –
" I roditelji su joj čudni.“ –
"Ok. Ja ću s malom, ti se pozabavi roditeljima.
"
"Kako se zoveš?“ –upitao sam djevojčicu. Mogla je imati oko osam godina, uplašenih plavih okica, rumenih obraza i usnica umrljanih čokoladnim bombonima. –
"Amy!“-progovorila je. Tada sam primijetio malenu kuglu u njenoj desnoj ruci. Staklena kugla ispunjena snijegom...
"Mogu li pogledati tvoju kuglu?“ –upitao sam.
"Možeš!“-odgovorila je, ali ju nije ispustila iz ruke. Primijetio sam da snijeg u njoj konstantno pada i...
"Ma nije li to...“ –pomislio sam, a trenutak kasnije i uvjerio se... Upravo ovaj diner u kojem smo se nalazili bio je unutra, zajedno s mojim kamionetom. Nekakve rune zasjale su mi pred očima kad je pomaknula kuglu prema sebi.
"Gdje si našla tu kuglu, Amy?“-upitao sam djevojčicu.
"Mayo! Ima nešto s tom kuglom! Kugla! U kugli je tajna!“ –uzbuđeno sam pohitao prema Mayi, očiju raskolačenih poput dojenčeta. –
"OK! Al kak ćemo doć do kugle? Mislim... ne možemo maloj otet kuglu samo tako...“ –u tom trenutku strahovit lom prolomio se kafićem, masa onih živina nahrlila je na vrata... ljudi su počeli pucati iz svega što su našli, neki su čak i čaše bacali na vrata...
"Mayo, mislim da nemamo vremena!!!“
"Amy, dođi ovamo!“ –povikali su roditelji djevojčice.
"Maya! Sad bi bio čas, ako se slažeš?“ –rekao sam u trenutku kad je onaj stvor proburazio prvog jadnika na kojeg je naišao.
"Amy, mogu li dobiti tvoju kuglu?“ –upitala je Maya konačno.
"Ne možeš!“ –inzistirala je djevojčica...
"MAYO!!!!“ –povikao sam u trenutku kad je jedna živina potrčala prema meni... -
"Daj mi kuglu!“ –
"Ne dam!“ Zažmirio sam na trenutak kad sam mislio da će jedino što ću osjetiti biti životinjina kanđa u grlu... –
"Ma, daj mi tu kuglu...“ -, ali kad sam otvorio oči... Odjednom me zaslijepjelo sunce, sjedili smo za stolom i svi se izbezumljeno gledali.
"Izvolite, što ćete naručiti?!“-nestrpljiva konobarica lupkala je kemijskom po rubu blokića...
Post je objavljen 09.01.2008. u 01:35 sati.