Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/izbjeglicaizbesmisla

Marketing

Noć mijenja sve, što se smije, što ne smije...

"Noć je i sve što se čuje su naši koraci
Ljeto, iz grada svi su otišli
Sami smo mi, na praznom trgu, ti grliš me
Pitaš "ideš li sa mnom", ali ne govoriš gdje..."

Spominjah te često u slučajnim razgovorima, u nekim rečenicama koje su teško ostvarive. U nekim pričama koje nikada neće biti.
Ostavio si poseban trag na mene, iako sam te znala tek površno. I nije trebalo više...

Čudne su te noći. Dolaze i odlaze bez pitanja. Baš kada te počnem upoznavati, svjetla se pale i noć prestaje. Nije trebalo više. Noć nije dopuštala. Znala je koju granicu ne smijem prijeći, i palila je svjetla i prije nego postane opasno.

Znala sam da ne smijem. Znala sam da ne smijem srušiti ono što imam, što sam godinama gradila. Znala sam... I bilo mi je u podsvijesti.
Možda sam samo iskušavala vlastite granice, i pokušala „plesati na rubu“ zaboravljajući da neke stvari ipak, nisu "moguće. Previše je prošlosti i sadašnjosti upleteno... Previše bi ljudi ostalo povrijeđeno. A neke ne možemo, i ne smijemo povrijediti.

...

Dublje razloge moga neraspoloženja nalazim u tebi. Na čudan način me dotičeš... I sve ono što je stvoreno oko tebe, možda je najednom postalo previše za mene. Zbunjena sam, i ne mogu definirati... Kao da ni onaj bljesak nije bio potreban, a dogodio se. I nema povratka.
Kao da su najednom moje slučajne rečenice postale moguće, kao da ništa nije bitno. Kao da je mogućnosti milijun. A kad jutro svane, nema nijedne. Ostaje samo smrad dima u odjeći, i miris alkohola...
Do neke nove godine, do neke nove noći... Za koju se opet mogu zakleti kako će izgledati, iako će mnogo vremena proći...
Neke stvari se iz godine u godinu ne mijenjaju...

"A ti, daj mi šapni još jednom slatke laži te
Jer volim kada tvoj obraz moje lice dotakne..."



A voljela bi da je drugačije... Da nema prošlosti i sadašnjosti oko nas. Da nemamo vlastite snove, ostvarive ili neostvarive. Nije bitno. Bitno da mi živimo za njih.
I razumijem te. Možda i bolje nego što bi ti priznala. Neke sudbine ipak dijelimo, negdje se ipak dotiču naši maleni svemiri... A neću ti priznati...Jer se nikada nećemo dotaknuti nekih tema.

...

Stajao si sa strane i čekao. Dopuštao si da barem pokoji trenutak živim za sebe, i nisi se uplitao. Nisi tražio, nisi zahtjevao. Znala sam da si tu, i ti si to znao. Vrijeme je ionako već odavno poklonjeno tebi. I ne zaboravljam te... Tek ponekad poželim zaviriti na drugu stranu..
Ali, nije isto. S nikim se ne može pričati kao s tobom, s nikim smijeh nije tako živ kao s tobom... Nije lako dijeliti snove s nekim drugim...
Hvala sto nisi puno pitao u trenucima kada mi pitanja nisu trebala...

"Jutro će otkriti sve, tko odlazi, tko ostaje
Tko si ti, tko sam ja, to samo noć zna..."





Post je objavljen 08.01.2008. u 15:32 sati.