Marketing
Odlazi nam raja
gasi se polako moja bakičica
Jučer je bila u bolnici, ali su je vratili kući. Previše bolesna i stara da bi joj mogli pomoći (da bi bila vrijedna truda i proračunskih novaca), samo bi im zauzimala postelju. Ma ok, Društvo drago, malo nas je, al nas ima. Mi ćemo je voditi na wc, držati za ruku, uspraviti u krevetu kad zakašlje, mi imamo ljubavi za nju, ona je naša prabaka, baka, mama, sestra, ona nam nije samo broj, samo umirovljenica koja je ipak uspjela doživjeti povrat umirovljeničkog duga. Iako joj je njen dugogodišnji liječnik OPET prepisao lijek od koje je zamalo umrla koliko joj je pozlilo, MI smo se sjetili da to ona ne smije piti. Malo nas je, al nas ima, nismo liječničke struke, al je volimo, i to je za sad drži...
U subotu je susjed Franjo ostao u bolnici. Nakon drugog moždanog. Nakon prvog, u subotnje jutro, vratili su ga kući. Njegova životna suputnica na rubu emocionalnog sloma. Preko 50 godina u braku. Nikad se nisu razdvajali. Ni kad su u crkvu išli, ni kad su kopali u vrtu. Ljetna popodneva su provodila na terasi, kartajući ili je on njoj čitao novine, a ona heklala za to vrijeme. Moji su sinovi svako malo dobivali slatkiše od susjeda preko plota. Što joj reći? Kako je utješiti? ne mogu reći "znam kako vam je.." jer ne znam, i ne želim saznati.
Vratila se danas na posao kolegica koja je prošli tjedan pokopala muža. Iznenadna smrt. Prerana. Šokantna. Što reći, a da ne bude isprazno..
Neko crnilo je zavladalo. I reče mi jedan moj friend - "ja uvijek kad mi je tako nađem neki kut sobe iz kojeg sve izgleda pinki, tamo sjednem, odonud pogledam i sagledam situaciju..itd." Ma, trenutno su spuštene roletne, svejedno je gdje sjedim.
Post je objavljen 08.01.2008. u 09:34 sati.