Novu 2008. pamtit ću najvjerojatnije po tome da mi konačno došlo do mozga da sam zbilja pretjerala, i da mi je zbilja krajnji rok da se dovedem u red!!! Dosta mi je više jadikovki, depresije, samosažaljevanja, a pogotovo toga da nemam više što obući na sebe, kolko sam se udebljala! Više se uopće ne poznajem, ni fizički, a pogotovo ne duhovno. Postala sam neka posve druga osoba, pasivna, depresivna... osoba kakva nikad nisam htjela postati...
A još do nedavno sam bila gotovo savršena: mršava i čvrsta, svakodnevno u teretani i na joggingu, puna elana i životne energije. Optimistična, sretna... Uvjek žudjela za avanturama, planirala da konačno krenem na paragliding... Hm... čini se tako davno, a zapravo je prošla tek godina-dvije...
A sad imam 15 kg viška, 28 godina, i osjećam strašno... umorno... iscrpljeno... jadno... debelo... Strašno!!! Jednostavno strašno!!! Zaista nešto moram pod hitno poduzeti jer ovo nije život, ovo nisam ja...
Post je objavljen 07.01.2008. u 23:46 sati.