Tko bi rek´o da neka priča i to iz bajke može biti kao ogledalo, kristalna kugla u kojoj vidiš sebe.
Početak obećaje... " Nekoć davno, prije mnogo godina..."
Pomisliš sve će biti super, savršeno, nadaš se da sreća, veselje, nikada neće prestati.
I onda se nešto zakomplicira, borba dobra i zla. Naravno svako dobro pobijedi... i ne nadaš se da će
uskoro kraj... i evo ga, dogodi se, naglo kao zvijezda kad padne, netko ju vidi, netko ne... kao i ovo
nekog to možda veseli, a bogme ima i onih koji ne vide ništa dobrog u tome. Al naravno koga briga za njih...
Samo što bajke imaju sretan završetak, a mi obični smrtnici u stvarnom životu izvisimo, uvijek nešto
bude slomljeno. Najčešće srce, a najgore je kad se to dogodi nekome tko ima veliko srce, otvoreno
svima i zato znaju ući u njega neke osobe koje to ne znaju cijeniti, al ipak nađu mjesto u njemu
i truju ga svojim ponašanjem, ranjavaju riječima i postupcima...
A vlasnik ili nema snage ili jednostavne ne može,tj. ne zeli se suprotstavljati... i strada zbog toga...
previše je dao i pružio, a premalo primio...
Priča sretno završi "i tako su živjeli sretno do kraja života, kraj", a život ide dalje. Čovjek mora skupiti
hrabrosti, sašit' rane na srcu, iako one nikad neće zacijeliti...
I onda se nadaju od nas da ćemo se kao Feniks dići iz pepela, raširiti krila, sve zaboraviti i poletjeti
prema ostvarenju svojih ciljeva i snova... dok nas opet netko, neka zla sudbina, ne slomi, mi se
zapalimo i opet sve krene iz početka, jer iz pepela smo nastali, u pepeo ćemo se i pretvoriti...
Zar oni ne shvaćaju da naše suze ne liječe nikakve rane, a pogotovo naše...?!
Za koje nitko ne mari, nitko ne pita kako si...ostaješ sam. A ti se trudiš bit jos bolji, pomažeš, radiš sve
samo za te 2 j*** minute pažnje i sažaljenja... suosjećanja.
Al ipak ti se isplati, saznaš tko su ti pravi prijatelji, i ne žališ zbog toga...
Samo trebaš nekoga da ga zagrliš, osjetiš toplinu i doživiš onaj osjećaj, da te bar netko voli....
Da si voljen pa makar i te 2 minute... nekima to ipak puno znači, samo što to mogi ne vide...ili ne žele
vidjet
Da li mi, vječiti robovi ovog svijeta, previše tražimo...
Nego (**nedostaje riječ**) ljudima dajemo da nam kljucaju jetru.... I svaki put se oporavimo, još više se
trudimo, a oni ti počnu kljucat srce, traže i žele više, uvijek više... jer
" Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije..." ( P.P.)
-Kraće razmišljanje, meni jedne jako drage osobe, odlučili smo podijeliti i s vama. Očekujemo komentare!
-Josipa i ta meni jako drago osoba... =)
Post je objavljen 07.01.2008. u 17:30 sati.