Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/corax

Marketing

4. poglavlje

Prvo se ispričavam svima onima kojima nisam komentirao zadnje ili par zadnjih poglavlja, ali sam nekako izgubljen u zadnje vrijeme i ne stižem ništa. Organizacija mi nikada nije bila jača strana.
Drugo se ispričavam onima kojima sam obećao da ću pročitati sve od početka, a nisam poslije komentirao. Nisam stigao, jednostavno, iz gore navedenih razloga.
i treće, nikome osim Dori ne javljam za post. Večeras putujem, a moram se pakirati i još otići na kavu s Indiom. Ne stižem.
Dakle mene vjerovatno nema do ponedjeljka. Ako se domognem kompjutera odlično, a ako ne onda očekivano. *smiješak*



Prvi je tjedan polagano prošao, nekako lijeno, barem iz moje perspektive. Hxlidae više nijednom nije spomenula roditelje niti njihove prohtjeve, samo mi se slijedeći dan tiho ispričala i obećala da takvu scenu više neće raditi. Više nismo pričali o tome, a čini mi se da se polagano vratila na svoje.
Vikend je došao. Subota ujutro. Napokon prilika da se naspavam, ali taj moj plan je poremetio moj cimer, Felis Rufus koji je u šest ujutro odlučio svirati gitaru, a njegova je papiga Icarus kreštala u ritmu. Otvorio sam oči koje su me pekle od pospanosti.

«Zar morate?!» upitao sam ga iznervirano na što se on stao svirati i pogledao me jednako iznervirano.

«Idi spavati negdje drugdje.»

«Idi ti svirati negdje drugdje i nosi tu svoju muzikalnu papigu sa sobom. Koliko je uopće sati?»

«Šest.»

«Ujutro?»

«Naravno da ujutro.»

«Bolestan si. Idi mučiti nekog drugog s tim sviranjem.»

«Pederu.» zakreštala je papiga.

«Odjebi.» odbrusio sam papigi, pokrio se pokrivačem preko glave i zaguđao. «Felise, idite van.»

«Ovo je i moja soba, Corvuse.» odgovorio je bezobrazno i nastavio svirati. To je bio kraj rasprave. Nisam imao izbora, morao sam pokušati spavati dok on svira.

Inače moj cimer i tiranin je ove godine izbran za predstavnika doma (od strane učenika, što je smatrao još većom časti) i tu je ulogu shvatio poprilično ozbiljno. Imao je svoju malu bilježnicu u koju je zapisivao sve nepodopštine i greške učenika našeg doma. Bio sam počasni vlasnik posebne rubrike u njoj. Tamo je upisivao koje zadaće nisam napisao, pergamente koje sam bespotrebno bacio u smeće, cigarete koje sam popušio u sobi (što je njega posebno smetalo), dane kada sam propustio nastavu. Bio je cimer kakvog nitko ne želi. Zvao sam ga Kuštravac zbog poduže koju nikako nije mogao obuzdati. Užitak mu je pružalo mučenje mene i sviranje gitare koju je laštio svaki dan. Nismo imali nikakve zajedničke teme za razgovor. Nije volio sport, a zgražao se nad glazbom koju sam slušao. Volio je školu i kretao se u malom krugu ljudi iako je sve učenike znao po imenu i prezimenu. Profesori su ga voljeli, jer je bio savjestan i odgovoran. Ukratko, moja suprotnost.

Zahvaljujući njemu subota mi nije počela onako kako sam planirao. Nakon pola sata pokušavanja da ponovno zaspim, ustao sam shvativši da sam se potpuno razbudio. Obukao sam se i umio, a zatim teatralno izašao iz sobe zalupivši vrata za sobom. Sve je bilo tiho,a kako i ne bi. Tko se normalan ustaje subotom u šest ujutro?

Škola je polagano mijenjala ruho, propreme za bal su očito tekle prema planu. Izašao sam iz škole i odlučio se za jutarnju šetnju perivojem. Začudo, perivoj nije bio pust, zapravo samo je jedna osoba sjedila na najosunčanijoj klupi. Mršava djevojka plave kose bila je pognuta čitajući knjigu koju je položila na koljena. Uputio sam se prema njoj. Tek kada sam joj se približio prepoznao sam da je to Amelie, koju sam upoznao u vlaku. Dolaskom u školu sam otkrio da je nova učenica koja je došla iz Francuske. Nijemo sam sjeo pored nje, stavio cigaretu u usta i taman krenuo zapaliti kada sam čuo njen glas:

«Molim te nemoj ovdje pušiti.» Nevoljko sam odustao od namjere i zatuknuo cigaretu iza uha, prisjećajući se Felisa koji je često koristio tu rečenicu, ali ju nije izgovarao tako ljubazno i ono 'molim te' je počeo ispuštati gotovo iz navike.

«Amelie? Ako sam dobro zapamtio.»

«Jesi. A ti si....Corvus?» samo sam klimnuo glavom i tu je razgovor stao. Pognula je glavu i nastavila čitati. Bila je to poprilično neugodna tišina i to ona kada imaš neki osjećaj obveze da na sve načine uspostaviš kontakt s osobom s kojom je dijeliš.

«Što čitaš?» upitao sam iako me nije zanimalo. Tek mi se par knjiga koje sam pročitao u životu svidjelo. Podigla je pogled, a zatim elegantno zatvorila knjigu držeći prst na stranici na kojoj je stala čitati i dopustila mi da pročitam naslov. Herman Hesse «Demian». Zakolutao sam očima.

«Hesse?» upitao sam, nekako, razočarano.

«Da, bezjački pisac.»

«Znam tko je Hesse, ali kako to možeš čitati?»

«Volim ga.»

«Ma daj molim te. Napuhani idiot.» Iznervirano sam odgovorio blago povisujući ton.

«Čitao si?» zainteresirano upita.

«Morao sam.»

«Onda znaš da to nije istina.»

«Baš ZATO znam da je to istina.» odgovorio sam tonom koji je odavao da moje mišljenje neće biti promijenjeno. Prisjetio sam se beskonačnog tjedna prošlog ljeta koji je obilježio upravo taj slavni Nobelovac. Paklena vrućina,a ja sam bio zatvoren u prašnjavoj knjižnici svoga dvorca. Pored mene je sjedio moj učitelj, profesor ili kako bi ga se već moglo nazvati koji je također čitao i uzdisao zbog , kako je on to opisao, čiste Hesseove genijalnosti. Zabrinjavajuće ako se mene pita.

«Zašto je idiot?» glas joj je bio smiren, ali svejedno oštar. Tražio je odgovor.

«Jer se razbacuje riječima i trudi se ostaviti dojam sveznajućeg.» nasmijala se na to, ali ne podrugljivo nego nekako zadovoljno.

«Naprotiv, trudi se ostaviti dojam učenika života. Tjera čitatelja da promisli o riječima.

«Umislio je da može promijeniti svijet. Još bolje.»

«Barem pokušava. Neki ni to ne rade. Najradije bi se cijeli život ponašali kao da su u školi. Neodgovorno.» Te njene riječi su me pogodile poput strelice i jedva sam se suzdržao da ne jauknem. Pronašao sam sebe u njima. Tu sam spoznaju lijepo zapakirao u mali neugledni paketić koji nikoga ne tjera da ga se otvori i spremio ga u najudaljeniji kutak svijesti.

«Kakogod.» puhnuo sam. No ona je djelovala poprilično zadovoljno. Umjesto nastavka rasprave od koje sam odustao, upitala me nešto drugo.

«Ti čitaš bezjačku literaturu?»

«Čitao sam.»

«Čitao?»

«Više ne čitam.»

«Dobro.» Razgovor je opet stao. Opet ona ista nesnošljiva tišina.

«S kim ideš na bal?» ponovno sam postavio pitanje čiji me odgovor nije zanimao.

«Pa...valjda sama. Ti?»

«Pa...valjda sam.» oponašao sam je. Samo se nasmiješila i nastavila čitati. Shvatio sam da sam suvišan. Čitanje je očito jedan od rituala koji voli obavljati sama i u tišini, uostalom kao i mnogi.

Ustao sam, pozdravio je i otišao. Imao sam još sat i pol do doručka. Kako ih provesti? Nisam znao. Očajnički mi je trebala cigareta. Sjeo sam na stepenice na ulazu u školu i rukom prošao kroz kosu. Osjetio sam iza uha cigaretu koju sam mislio popušiti još prije pola sata. Nasmijao sam se i zapalio. Iako je bilo rano jutro, zrak je imao neobičnu težinu. Jesen je polagano dolazila, ali je ljeto i dalje bilo dominantno. Dan je imao sve predispozicije da bude pakleno vruć.




Post je objavljen 07.01.2008. u 13:50 sati.