Odlazi cirkus iz našeg malog grada
Širokim drumom što izlazi na most
Odlazi cirkus i ja se pitam sada
Ko je domaćin, a ko je bio gost...
Proslo je i to praznicno vrijeme. Ponovo se svi moramo vratiti u neku normalu, cudnu normalu u kojoj cu barem ja trebati neko vrijeme da potisnem one lijepe stvari koje su se desavale zadnjih 6-7 dana. A bilo ih je i vise nego pregrst.
Prva je uslijedila vec za vikend prije Nove godine. Moj najbolji gay prijatelj je ponovo bio sa svojim dragim sto bi se reklo «in the town». Pokupili su me navecer nakon svih mojih obaveza i kao da smo nastavili zezanje i pricu tamo gdje smo je prekinuli prije nesto vise od dva mjeseca. Zavalili smo se u prvi bar koji nam se nasao na putu u kojem je bilo mjesta i krenula prica, pice za picem. Pomisao na obaveze koje me cekaju od 7 sati slijedeci dan nisu mi bile dovoljno velik razlog da ne zaglavim snjima dvojicom do ranih jutarnjih sati. Tema za pricu je bilo i vise nego dovoljno, a i muzika koja je dopirala do nas cinila je atmosferu i vise nego prijatnom – tek dva dana «star» najnoviji album Mostar Sevdah Reunion, «Emina». Mislim da se ne treba previse opisivati kako djeluje kombinacija obradjene sevdalinke sa dobrim vinom, nekad iza ponoci...i vlasnik bara koji mi se, tako kazu, upucavao. Ja sam se samo smijao na to. Kazu da sam i malo zanosio dok smo vracali kuci, ali ja sam samo istinski uzivao. Dan nakon toga sam izgurao bez ikakvih problema, cak nije bilo ni teske glave i pored kratkog sna.
Ponedjeljak, poluradni-poluslavljenicki dan. Brzinska zadnja nabavka za slavlje. I sudbina opet htjedne da zajedno sa dragim naletim na njih dvojicu. Simpaticna scena. Kao dva stara bracna para koja onako sa kolicima pored sebe stoje na sred trznog centra i pricaju.
Nova ko Nova, uzivanje u pravom drustvu osobe, zelje za novih 366 dana koje su pred nama, uzdah za onih 365 dana koji su konacno iza mene. Idemo dalje i nekako imam osjecaj da se stvari zaista slazu kako treba. Valjda sam i sam pridonio tome. Vidjet cemo.
Eh, onda je dosao 1.januar i nas izlazak u paru. Prijatelj i njegov momak, dragi i ja. Pomalo sam imao tremu kako ce sve to proci, nas prvi izlazak zajedno, njihovo prvo pravo upoznavanje. Ali cim sam vidio dragog, onako sarmantnog i sredjenog, sa sjajem u ocima.... znao sam da ce sve biti kako treba. I bilo je. I vise nego OK. Ponovo smo se zasjedili, prelazili iz jedne price u drugu, smijali se i zezali. A vrijeme je letilo, bilo nas najveci neprijatelj, mozda ne toliki kao sto je to bila barmenka kad nam je gasenjem svjetla signalizirala da je vrijeme fajronta. Ostali smo medju zadnjima.
Vani je skripao snijeg pod nogama. Zima je grizla za obraze a ja sam bio sretan. Iznenada dodatna hladnoca i vlaga na licu - prijatelj mi je prisao s ledja i utrljao u lice saku suhog, hladnog snijega. Uslijedilo je grudvanje i smijanje pod ulicnom rasvjetom, nas cetvorica kao mala djeca. Samo sto djeca u te sate uveliko spavaju nakon sto popiju po solju mlijeka. Legao sam to vece u kevet i dugo mi se glavom vrtila recenica prijateljevog momka – «dugo nisam bio u prijatnijem drustvu kao veceras». Prijalo mi je to saznanje da se povjerenje i hemija koju osjecamo prijatelj i ja prenijelo i na osobe koje su nam bitne u zivotu. Bila je to cetvorka koja je imala zajednicki jezik.
Slijedeci dan su njih dvojica dosli po mene na posao i iznenadili me poklonom – albumom «Emina». Svaki daljnji komentar je i vise nego suvisan. Covjek ih jednostavno mora voljeti!
Petak. Izlazimo ponovo zajedno, samo sto ovaj put pozivam i svog str8 prijatelja koji je imao priliku njih dvojicu ranije da upozna ali ne i mog dragog, barem ne licno. Sjedio sam u jednom trenutku tako okruzen tom cetvoricom momaka i shvatio jedno – ja sam bogata osoba! Uspio sam ono o cemu sam sanjao i sto sam tako zelio, uspio sam na jednom mjestu okupiti 3 meni najdraze osobe u zivotu – dragog i moja dva najbolja frienda, gay i str8. I kao dodatak dobio jos jednog dobrog prijatelja, onako, gratis. Ono sto je ipak bilo primjetno i pored sve price je ta neka pomalo napetost, svjesnost da se svo to nase druzenje blizi kraju i da provodimo posljednje trenutke zajedno za sada. Sutradan je uslijedilo i konacno pozdravljanje, odlazak jedne po jedne meni drage osobe. I dok su koferi cekali neizbjezivi trenutak u kolima, mi smo onako pomalo suteci, pomalo pricajuci ispijali caj cekajuci tih 21:00 kada ce i moj prijatelj sjesti u autobus koji ce ga odvesti tako daleko od svih nas. Njegovo «bjezanje» iz prazne sobe kao i popucali kapilari u ocima (da, da, cigara, kako da ne) govorili su mi i vise nego je potrebno o cinjenici koliko mu tesko pada ponovno razdvajanje od voljene osobe. A meni je taj osjecaj bio i vise nego poznat.
Sjedio sam u kolima, uvucene glave u okovratnik jakne i cvrsto drzao svoju ruku na njegovoj ruci dok samo se vozili kuci. Bio sam i tuzan i sretan. Zavrsilo je nesto tako lijepo, doci ce vrijeme kad cemo se svi ponovo okupiti, ali za sada je kraj. To me cinilo tuznim. Ali je on bio pored mene. I bio sam sretan zbog toga. Sretan sto ne moram prolaziti kroz sta su drugi prolazili, ono sto sam i sam prije prozivljavao.
On je bio tu. I ostaje tu.