pogled u mekoću proljetnog parka donosi nove tragove sjena
koje prolaze polako kao žila kroz tijesto dana utapa se
misao po misao sve što smo nosili zajedno kao kamenje
na zelenu rijeku gradeći kule od zemlje i dragog kamenja
oniks žad jantarno svitanje zarobljava tvoje sjajne oči
pogledom zvijeri metamorfozira iz jednog u drugi krug
vrtložećih stvarnosti dok oko moje kamere vidi samo
toplinu modela u napuštenom crnom gradu bojamo
ograde zimskih dvoraca promiču lijeno kao pozaspale mačke
nogu pred nogu ovijeno omčama svile tamo na brdu gdje su
nekada iskivali katane veoma pažljivo i tamo gdje se posluživao
čaj od jasmina tamo baš gdje si mi sumpornom vodom
nacrtao križ na čelu koji još uvijek nosim umjesto tiare
dok pogled u mekoću parka sniva tajanstvene snove
znam tajanstvo mora ostati tajanstvo jednom i zauvijek
i nikada više
Post je objavljen 06.01.2008. u 22:45 sati.