Gledajući Milorada Pupovca danas kod Stankovića zamislio sam se o hrvatsko-srpskim odnosima. Još sam i u iščekivanju da večeras posjetim neke pravoslavne prijatelje ukoliko mi to dopuste smrznuti putevi Banovine. Moram se pohvaliti (ili priznati) da sam puno prije Sanadera pružao ruku na današnji dan bez obzira na sve ono što je rat donio. Nekada ima nešto lijepo i u praštanju, pogotovo na Božić.
Pomirljiva retorika Milorada Pupovca postala je zadnjih godina prevladavajući diskurs srpske politike u Hrvatskoj. Mislim i da Sanader ima pravo ako im omogući sudjelovanje u vladi. Ključ hrvatske politike prema Srbima u Hrvatskoj mora biti njihov angažman za ovu zemlju, njihovo preuzimanje odgovornosti. Srbi u Hrvatskoj ne smiju nipošto biti isključeni, naprotiv oni se makar i po cjenu određenih ustupaka moraju u Hrvatskoj osjećati dobro i pozvano. Treba im u ruke staviti težinu i odgovornost za budućnost zemlje, a ne da stoje pored i smatraju da o svemu odlučuje većinski narod. Političari Srba u Hrvatskoj se moraju suočiti s teretom odlučivanja, a prosječan čovjek ih na tim mjestima mora vidjeti. Život ide dalje i već je dobrano omakao i moraju se tražiti nova rješenja. Ignoriranje Srba (kao nekada svodeći ih na jedno mjesto u Saboru) može ih samo odvesti bliže onim radikalnim elementima. Apsolutni interes Hrvatske je uključivanje Srba u Hrvatskoj u sva zbivanja ove zemlje i njihova orijentacija k Zagrebu. Besmislica je da djeca s Banovine idu na fakultet u Banja Luku. Ne treba ni zanemariti snagu svih hrvatskih provincija koje su uvijek bile nositelj većine pozitivnih promjena i gdje se uvijek može pronaći jaka snaga.
Naravno, ne smije se imati nikakvih iluzija o političkom profilu većine ruralnih Srba u Hrvatskoj. Opstala je, čak i ojačana ona ista velikosrpska komponenta koja ima svoju dugu konstantu. Čak više nije potrebna ni Pravoslavna crkva, ta svijest je duboko ukorijenjena u svijet ljudi koji živeći na područjima Banovine, Korduna, Like i Dalmacije nikada nisu uspjeli razviti ni približno građansku političku kulturu. Uz siromaštvo i tradiciju tih krajeva, odlazak obrazovanih ljudi u gradove i što utemeljenih što izmišljenih trauma stvorena je svijest mita i fikcije. Bez uljepšavanja, oni Hrvate zaista ne vole.
Međutim, u povijesti i politici nema zadanih veličina. Sve se može mijenjati i sve je podložno utjecajima i mnijenama. Jedan od primarnih nacionalnih interesa Hrvatske je legitimitet države kod svih građana. On to jest i zbog Hrvatske i zbog Hrvata, ali i zbog Srba i normalnog života, zbog opstanka i dugog vijeka hrvatske države. Isključivanje Srba iz sfere odlučivanja i svodeći njihovu stoljetnu prisutnost na folklorno društvo ne može nas nikuda odvesti. Hrvatska mora tražiti nove puteve u odnosima sa Srbima iz Hrvatske, znati se oduprijeti velikosrpskim težnjama koje će se pojaviti u obliku što šire autonomije i konačno stvoriti kritičnu masu ''hrvatskih'' Srba kojima će Hrvatska biti domovina broj jedan. Danas u emisiji su zaboravili spomenuti velikog Svetozara Borojevića, možda najvećeg sina Banovine. Bilo je blistavih primjera kroz povijest, nadajmo se da će ih biti i više. Ja naprosto ne vidim drugog načina za budući mir i ono što se zove suživot. To u svoje ruke mora preuzeti hrvatska država jer međunarodne institucije nisu tome težile.
Post je objavljen 06.01.2008. u 15:24 sati.