Dođi da zajedno plačemo... Dođi i uživaj u noći.... Uzmi komadić tog slomljenog stakla i poreži mene...
Poreži sebe.... Dopusti mi da okusim krv.... Pomiješaj moju krv sa svojom.... Barem večeras nemoj proklinjati sebe a da ne spomeneš i mene.... Barem večeras budi ono što sam oduvijek željela da budeš... Probaj shvatiti moj um, razmišljati kao ja... Samo me zagrli... Zagrli me onako snažno, kao da će me netko oteti.... Kao kako si me neku večer grlio..... Reci mi sve o sebi... Ono što nikada nikome nisi rekao... Uzmi staklo i piši po mojoj ruci ako je teško govoriti... Ne brini ne boli.... Ne može boljeti više od boli koju osjećam u duši... Barem večeras dođi da zajedno plačemo... Približi se polako, tiho... Neka tvoji koraci ne odjekuju... Želim osjetiti kako lebdim... Osjetiti tvoje srce kako kuca dok mi se približavaš... Da i ti osjetiš kako sam blizu smrti... Pusti da krvarim, reži me sve više.... Upoznaj dio mog svijeta... Gledaj kako se miješaju kiša i suze... Ne gledaj u staklo... Ne boj se, nećes umrijeti, dug je put do smrti... Znam da me ne razumiješ, ali barem večeras pokušaj... Reci mi, znaš li voljeti? Reci mi sve što želiš, bez straha... Večeras ću i ja tebe shvatiti...
Post je objavljen 05.01.2008. u 16:42 sati.