Polemike oko božićne i novogodišnje propovijedi kardinala Bozanića nimalo se ne stišavaju i uglavnom su, nažalost, "jednosmjerna ulica", što pokazuje demokratsku širinu naše javnosti te spremnost za dijalog s neistomišljenicima. Da ipak ima razboritih glasova pokazuje prilog u Magazinu današnjega (subota 5. siječnja 2008.) broja Jutarnjega lista iz pera kolumnista Darka Pavičića. Prenosim ga (s nekoliko boldiranja, da se razbije vizualna monotonija teksta) uvjeren da višestruko zavrjeđuje pozornost i vjernika i nevjernika.
ZAŠTO NAM TREBA DIJALOG RELIGIJE I ATEIZMA
"Božićna propovijed kardinala Josipa Bozanića uistinu je prošla neslavno. No, ne zbog svoga sadržaja, nego više zbog prezentacije, odnosno, kako je oštro, ali ispravno ustvrdila glasnogovornica Kaptola Matilda Kolić-Stanić - falsifikacije. Kardinal Bozanić nije, naime, ni u jednom dijelu svoga božićnog nagovora izgovorio riječ ateizam, a upravo je ona izazvala buru reakcija.
Ali, kolikogod je kriva medijska interpretacija kardinalovih riječi, vrlo je dobro i poželjno da se taj sraz dogodio, jer Hrvatska vapije za otvorenim i javnim dijalogom religije i ateizma, vjernika i ateista. Jer, iako na Božić kardinal nije mislio na ateiste, na Novu je godinu pojasnio svoja razmišljanja ateizmu, kao otvorenoj i trajnoj prijetnji vjeri i vjerovanju.
Ateizma u Hrvatskoj, prema službenim statistikama, zapravo ima tek u tragovima. Odnosno, ateista i agnostika je oko pet posto. Je li moguće da zagrebačkog nadbiskupa u takvom odnosu snaga, gdje je gotovo 90 posto stanovništva katoličko, zanima obračun s petpostotnom šačicom ateista? Iz Crkve se, doduše, često može čuti kako su ti malobrojni ateisti dobro raspoređeni, pa iz svoje manjinske pozicije nameću svoje stavove većini i maltretiraju cijelo društvo. Međutim, čini se da se ispod površine, ipak, valja nešto drugo.
U Hrvatskoj je, naime, rasprostranjen fenomen koji bi se bastardnom terminologijom mogao nazvati kršćanski ateizam. Premda su pojmovi sami po sebi nespojivi, poput drva kamenoga, ipak su se utjelovili u hrvatsku zbilju. Današnji hrvatski katolički ateisti zapravo su poganski kršćani ili kršćanski pogani, kako tko želi. Radi se o čitavom sloju ljudi koji je prihvatio kršćanstvo kao obred, slavlje i deklaraciju, ali je od kršćanskoga nauka, načina življenja i samoga vjerovanja vrlo malo usvojio. Koliko je takvih novovjekih pogana točno vrlo je teško utvrditi, ali ih je relativno lako prepoznati.
To su oni ljudi koji svoju djecu upisuju na vjeronauk, a sami ga nikad nisu pohađali, ne idu u crkvu, osim eventualno na Božić i Uskrs, kada su im pečene purice i race, kuhana šunka i farbana jaja važnija od djelića misterija. To su oni ljudi koji su vas prije par dana obasipali sladunjavim božićnim SMS-ovima, a iza vrata svoga života tuku svoje bračne suputnike, kurvaju se, kradu i okreću glave od sirotinje. Nazivaju li se oni kršćanima? Upravo tako, nazivaju, jer su uredno obavili sve potrebne crkvene servise, uključujući i predblagdanske ispovijedi, koje osim odrješenja grijeha u sebi sadrže ključnu Kristovu poruku - idi i ne griješi više!
Kršćanski ateisti slave sve crkvene blagdane, s užitkom ih spajajući u produžene vikende, ako treba i nasilno u kombinaciji s nekoliko dana bolovanja. Kršćanski ateisti uredno će obaviti sve što se od njih očekuje, od blagoslova kuća do krštenja, prvih pričesti i krizmi, ali kod mnogih isključivo na razini magijskih čina, daleko od dubine iskona religioznosti i stvarne duhovnosti. Takvim kršćanima Bog, zapravo, niti ne treba. Čovjek je sasvim dovoljan i to onaj najbliži - vlastiti Ja.
Međutim, za opstanak toga fenomena sukrivac je i službena Crkva, odnosno crkveni službenici. Snaga statistike često je jača od snage argumenata da je upravo ta statistička duhovnost porazno slaba i da je poput kuće na pijesku, koja kao da nikad za onu na stijeni nije čula. Dobar dio klera ostavlja dojam da mu je važnije imati nego biti, da su važnije društvene pozicije ugovorene s državom od onih obećanih u zavjetu s obećanim Kraljevstvom Nebeskim.
Takav kler odgaja takve vjernike koji se ne mogu suzdržati od nedjeljnoga šopinga vlastitom vjerskom i ljudskom disciplinom, pa se mora posegnuti za zakonskom regulativom samoga 'državnog sinedrija', koji želi udovoljiti nemogućoj želji crkvenog vrha za neradnom nedjeljom i surovog kapitala da se i nedjeljom para okreće.
Sve su to posljedice preživjeloga mentaliteta, koji je kao tumor prijašnjih vremena danas metastazirao u nešto sasvim novo. To su, rečeno božićnim riječima kardinala Bozanića, tmine kojima smo danas obavijeni. 'One uzrokovane pojedinačnim zlim djelima, zatim one koje možemo nazvati društvenim zabludama, a koje različitim neredima kvare društvo, među kojima sam spomenuo proširene oblike korupcije i treće tmine koje nastaju kao posljedica određenog mentaliteta koji je izgubio smisao za najuzvišenije vrijednosti i u sebi više pronalazi snagu da se uzdigne i suprotstavi društvenim zabludama, pa tako i korupciji', pojasnio je svoje božićne riječi kardinal za Novu godinu, dodavši da su te treće tmine najgore, jer su posljedica određenog mentaliteta za koji se ne nalazi snage da ga se mijenja.
Taj metastazirajući mentalitet može promijeniti jedino otvoreni razgovor između religije i ateizma, vjernika i ateista. Čim započne takva vrsta dijaloga, nestat će hipokrizije i tzv. kršćanski ateisti morat će priznati kojemu se Bogu uistinu klanjaju. Onim pravim ateistima tada će biti zajamčeno pravo da ne vjeruju i da kao takvi sudjeluju u društvenom životu jednako kao i oni koji vjeruju, kao što uostalom govori i koncilska konstitucija Gaudium et spes, a kao 'lijek' je nudi i sam kardinal Bozanić.
Jer, kako se ondje (GS, 21) kaže, Crkva 'premda potpuno odbacuje ateizam, ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajednički raditi za ispravnu izgradnju ovoga svijeta u kojemu zajedno žive'. 'A toga ne može biti bez iskrenog i razboritog dijaloga', kaže Gaudium et spes. Koji je u Hrvatskoj u ovome trenutku potrebniji čak i od političkog i gospodarskog i svakog drugog. Tome u prilog idu upravo krivo protumačene kardinalove riječi s božićne propovijedi, koje su najmanje trebale posramiti prave ateiste, a više one prikrivene, kojima kršćanstvo služi kao društvena mimikrija."
Tako dakle kaže Pavičić, za kojega se doista ne može reći da je "kardinalov odvjetnik". I tu se doista malo što ima dodati ili oduzeti. Zato ću istaknuti samo činjenicu da fenomen kršćanskog ateizma nije nimalo hrvatski specifikum. Prije nekoliko godina požalio mi se ugledni dostojanstvenik jedne njemačke biskupije (koji je prije toga mnogo puta bio u Hrvatskoj i divio se pobožnosti naših ljudi). Rekao je doslovce: "Prijatelju moj, mi imamo krštene pogane!"
Druga moja primjedba odnosi se na (doista potreban, kako je i urednik JL-a istaknuo u naslovu) DIJALOG. Ali, što reći? Dijalog?
Dija-dija-log?
Pogledajte ovaj blog!
Tj. komentare,
i nove i stare!!!
Post je objavljen 05.01.2008. u 14:53 sati.