Pametan čovjek nikada dvaput ne napravi istu pogrešku. Naoružan strpljenjem i ulaznicom koju sam sinoć za 12 dolara kupio preko interneta, vraćam se u Battery Park. Tek je 08:00 sati i, iskreno, ne sjećam se kad sam zadnji put tako rano bio na nogama. Zbog moje ljubavi prema dugom spavanju, u Americi sam izgubio gotovo svako jutro, ali na kraju se isplati jer sam pun energije za poslijepodnevno i večernje razgledavanje. A danas u 08:00 sati u Battery Parku gotovo da nema nikoga. Blagajna je tek otvorena, a red pred njom je neznatan. Ali kako već imam ulaznicu, idem odmah na posebnu blagajnu na kojoj se u roku od sekunde samo podižu već plaćene karte. Napokon ulaznica u ruci! Kad se samo ponovno sjetim onog trosatnog čekanja u redu prije dva dana... A za ništa.
Dok se ukrcavam na brod, bacam daljinski pogled na Kip slobode. S Manhattana izgleda malen, ali zapravo ima 93 metra visine koji sve više dolaze do izražaja kako se približavaš otoku i kipu. Poklon Francuza Amerikancima povodom 100. obljetnice nezavisnosti 1876. godine, Kip slobode dotegljen je u komadima u New York iz Francuske, a nakon mukotrpnog sastavljanja (u čemu je prste imao i čuveni Gustave Eiffel), podignut je na malom otočiću pred New Yorkom i otvoren za javnost tek 1886. godine. Kip slobode ili službena naziva «Sloboda prosvjetluje svijet» ili skraćeno «Žena s bakljom» zaista je impresivan spomenik. Mogu samo zamisliti kako su se osjećali imigranti koji, nakon tjedana na Atlantiku, prvo što su ugledali na američkom kontinentu je bio ovaj kip. Vjerovatno oduševljenje, nadu, ali i olakšanje što je mukotrpan put konačno gotov. Podignuta na visokom pijedestalu, čiji temelji su zapravo jedna starija vojna utvrda, i odjevena u rimsku togu, Slobodanka u jednoj ruci drži kamenu ploču, a u drugoj visoko podignutu baklju. Sva je puna simbolike: na nogama su joj razbijeni lanci što simbolizira oslobađanje od okova i ropstva te slobodu; na kamenoj ploči koju drži u jednoj ruci upisan je datum 4. srpnja 1776., dan kada je donesena Deklaracija nezavisnosti, a Amerika se proglasila slobodnom od Velike Britanije; baklja s 24-karatnim pozlaćenim plamenom u drugoj ruci simbolizira prosvjetljavanje puta prema slobodi; a sedam zraka koje isijavaju iz krune na Slobodankinoj glavi predstavljaju sedam mora i sedam kontinenata. Nažalost do vidikovca u kruni se nakon 11.09.2001. više ne može, a ulaz na pijedestal koji košta 6 dolara se zapravo ne isplati. Doduše, tu ulaznicu za pijedestal treba kupiti danima unaprijed, pogotovo kad je velika navala na Kip slobode, kao što je to u vrijeme Božića i Nove godine. Ali i šetnja izvana oko kipa, dovoljan je razlog za odlazak brodom na ovaj otočić. Ipak je Slobodanka najveći simbol New Yorka!
A kad osjetiš da ti je Slobodanke pun k----, ukrcaš se ponovno na jedan od brodova koji voze svakih 15-20 minuta i kreneš natrag. Ali postoji međupostaja između Slobodanke i New Yorka – Ellis Island, a zaustavljanje na ovom otoku svakako vrijedi truda. Više od polovice sveukupne američke populacije može svoje korijene pratiti kroz registar na Ellis Islandu jer je otok bio glavna američka imigracijska točka od 1892. do 1954. godine i preko 17 milijuna imigranata trebalo je najprije proći kontrole na Ellis Islandu prije nego li su pušteni u različite krajeve Amerike. Ellis Island je korijen Amerike i dok prolazim kroz dvorane zgrade kroz koju su prolazi imigranti, a danas pretvorene u imigracijski muzej, počinjem polako shvaćati Ameriku. Hrpa stvari koje su imigranti iz svih krajeva svijeta donosili sa sobom, karte, putovnice, priče o razlozima odlaska i emigriranju u Ameriku... Čak pronalazim i nekoliko putovnica i podataka imigriranja iz Države/Kraljevine SHS! Svi su u Ameriku došli u potrazi za boljim životom i, kako je jedna Južnoamerikanka na videu rekla, neboderi Amerike predstavljali su za njih dokaz da se svatko može vinuti u visine. Ili, kako je jedan drugi imigrant u pismu napisao bratu koji je ostao kod kuće i pritom ga poziva u Ameriku, «ovdje u Americi zarađujem bolje nego doma najbogatiji lord!». Amerika je za milijune bila obećana zemlja i mnogi siromašni imigranti su uspjeli u Novom svijetu. I ti imigranti jesu Amerika. Amerika su i Englezi i crnci i latinosi i Kinezi i Nizozemci i Šveđani i Nijemci i Hrvati i mnogi drugi. Melting pot... Zanimljivo je i vidjeti statistiku: dok je u 19. i početkom 20. stoljeća većina imigranata bila iz Europe (pa tako mnogi i iz Hrvatske i okolnih zemalja), u drugoj polovici 20. stoljeća stanje se naglo mijenja – broj imigranata iz Europe naglo opada, a raste iz Kine, Indokine, Indije, Pakistana te latinske Amerike. I nakon dva sata ne uspijevam pogledati cijeli muzej. A već postajem pomalo gladan pa se vraćam u Veliku jabuku.
A osim što sam gladan, nekako sam i pospan. Prošlu noć baš se i nisam pretjerano naspavao. Unatoč svemu, odlučujem se danas malo preforsirati i pogledati još jedan spomenik. Sutra će, kako je stara godina, vjerovatno sve ranije zatvarati, a ako uzmemo u obzir moje spavanje, to znači da će mi ostati samo sat-dva za razgledavanje!!! Ujedinjeni Narodi – UN ovo, UN ono... Otkad znam za sebe, spominju se Ujedinjeni Narodi na televiziji, radiju, novinama... A onda i Hrvatska ušla u Vijeće sigurnosti UN-a za 2008.-2009. godinu... Pa nije li to dobar razlog da malo produžim do East Rivera i sjedišta UN-a? Na televiziji zgrada UN-a izgleda puno pristojnije nego u stvarnosti. Ovako dok stojim pred njom, neboder na Jelačićevom trgu u Zagrebu prije preuređenja je skoro izgledao bolje od UN-ovog. Malo obnove ne bi škodilo. Ni onih zastava zemalja članica koje vječito vijore oko sjedišta UN-a danas nema. A tako sam se poželio slikati ispod naše trobojnice! Saznajem da se zastave skidaju tijekom vikenda, a i radnim danom se postavljaju samo u određene sate i to ako vrijeme dopusti. I ponovno sigurnosna kontrola, ali ovaj put nešto brža. I nekoliko minuta kasnije nisam više u SAD-u, već unutar međunarodnog teritorija Ujedinjenih Naroda. A tu me čeka jedno malo razočaranje. Treba čekati čak sat vremena, a možda i više, na razgled UN-a. A sat vremena kasnije nam obznanjuju da će nam za 8,50 dolara organizirati samo kratku 20-minutnu turu, umjesto dugačke jednosatne (iako nas ima sigurno preko 100 zainteresiranih). Ovima u Narodima se očito ne radi! A kratka tura obuhvaća samo Dvoranu s poklonima država članica UN-u i Dvoranu Opće skupštine. Bez Vijeća sigurnosti. Vodička (mora biti Kineskinja ili Tajlanđanka ili Vijetnamka, ne znam točno, ali kosooka je) brzinom svjetlosti dovodi nas u Dvoranu s poklonima, pokazuje nam jedan jedini poklon i to Tajlanda UN-u (koji je replika nekakvog ceremonijalnog čamca tajlandske kraljevske obitelji) i 15 sekundi kasnije već hita prema Općoj skupštini. Na upit jedne od turistkinja smije li pogledati još jedan poklon, odgovara kratko i jasno: «Nema vremena! Molim idemo naprijed!» U Dvorani Opće skupštine (koja naravno na televiziji izgleda puno veće i ljepše nego uživo) u pet minuta objašnjava povijest Ujedinjenih Naroda i sustav sjedenja zemalja članica u dvorani i već nas gura u lift i tjera van. Žali Bože novaca! A zamisli da je koštalo 15-20 dolara! Sranja se događaju i unutar međunarodnog teritorija!
NARAVNO DA IMA JOŠ FOTKI NEW YORKA
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:47 sati.