Odem ponekad popričati s moji monsignorom, tu u blizini...Puno mi je pomogao u nekoliko navrata u životu, i meni i mojoj djeci, zbilja je skroman čovjek, na mjestu, jako različit od nekog broja svojih kolega.
I tako...dođem ja kod njega negdje u travnju ove godine, taman poslije razgovora - mirenja pri CSR, ne razmišljajući o tome da će naš razgovor krenuti u nekom drugom pravcu...
No, krenuo je...
"A, mala, šta ti to pišeš po internetu?"
?????????
Najprije sam blenula, a onda s nevjericom pitala:
"Pa, nemojte mi reć', velečasni, da VI surfate po TAKVIM stranicama..." (blažena moja naivnost, mila majko, nikad neću pameti...)
Ali brzo sam se snašla:"Ma, pišem točno ono što ću i vama reći, znate dobro da UVIJEK kažem što mislim.."
"Ma, dobro, ali onako pisati o svećeniku..." - AHA! Post o prvoj pričesti....hmmm...
"Velečasni, razgovarali smo o tome, napisala sam točno onako kako je bilo, ni više ni manje i, u ostalom, u čemu je problem? Napokon, jeste li čitali post o Zlatku Sudcu, odmah je nakon toga..."
"A ne, ne, ne čitam JA to, to su mi drugi rekli..."
Ma, dobro...ne vjerujem iz dva razloga: prvo, ne bi na pamet i iz druge ruke propitivao takve stvari, a drugo - ima PC u radnoj sobi...
"Poslat ću vam mailom i taj post, pa pročitajte, ako imate vremena..."
U čemu je bio problem?
Pitam monsignora nakon nekih pola sata razgovora..
"Pa, o čemu mi ovdje pričamo - o mom odnosu s Bogom ili o tome što će ljudi reći?"
Kaže mons. "Na žalost, ipak je jako bitno što će ljudi reći"
Ostala sam nemalo razočarana...Već samim tim što sam dobila takav odgovor od čovjeka u kojega imam veliko povjerenje...
****
U istom tom razgovoru, pitala sam da li je moguće da svećenici imaju različita mjerila za različite ljude, ovisno o tome kolike i kakove koristi imaju od njih..naime, prošle godine naš svećenik NIJE, kao i prijašnjh godina, na moju adresu poslao obavjest o datumu i vremenu blagoslova kuća...
Napravio je to isključivo na svoju ruku i po svom nahođenju...
Pitala sam i monsignora da li se to smije tako raditi, na što je on negativno odgovorio, naravno...
Sad mi je jasno i zašto nije došao...radi mog pisanja na blogu, i radi ničeg više.
Usput, lani, u doba kada je pohodio kuće, bili smo doma cijeli dan...dakle, nije se moglo desiti da je bio, a da nas nije bilo kod kuće...
Neću spominjati koliko sam puta prošla pokraj njega i pozdravila, a da nije odzdravio...OK, ako nešto ne štima, 'ajmo sjest k'o ljudi i popričati...reci ti meni, reći ću ja tebi, pa ćemo kao kulturni ljudi naći neko rješenje...ali...
Kad sam to predložila, rekao je doslovce:
"Neću ja voditi izlišne razgovore...."
I tako.
Čekam ove godine i baš me zanima da li će se ponoviti ista stvar...možda je lani zaboravio, možda mu se omaklo, još uvijek mislim da je nemoguće takvo ponašanje..
Međutim - šipak...papire su svi dobili osim mene.
I nema ga.
ON NIJE DOŠAO.
*****
Sad - gospodo pri nadležnoj Biskupiji, recite vi meni...kada djelatnik na svom radnom mjestu ne obavlja radnu dužnost kako spada, ili radi po svom nahođenju, a mimo pravila firme - taj djelatnik snosi odgovornost.
Čini mi se da su svećenici na neki način (?) djelatnici Crkve...koja svim silama pokušava uvjeriti ljude u ispravnost svojih postupaka, što na razini Države, što u ostalim segmentima.
Pa bi, shodno tome, djelatnk koji samovoljno određuje što i kako će raditi, valjda trebao barem objasniti svoje postupke.
Ili možda ne?
Ili i tu vrijede različita mjerila za različite ljude?
Jer (sad će me po prstima!!), činjenica je da se blagoslivljaju kuće onih koji evidentno - po Crkvenim pravilima - žive u debelom grijehu, i to se zna...u debelom grijehu po pravilima Crkve, ne po mojim uvjerenjima...moje je uvjerenje da si svatko ima pravo organizirati život onako kako mu najbolje odgovara...
A mene bi, vjerovatno, da živimo u srednjem vijeku, već bili spalili bar 5,6 puta...
I to zato jer postavljam pitanja i govorim istinu.
A to nikako nije dobro.
Jer: "A ča će judi povedet?"
Neka.
Kad jednom, dođemo pred Onoga gore, valjda će nam svima biti odrezano istim aršinom....ako je onako kako oni propovijedaju.
A toplo se nadam i vjerujem da je tako.
*********
DODATAK:
Misa na sam Božić.
Moja djeca i ja u klupi.
Do nas jedna naša...
U minici, visokim petama, smrznuta.
Koliko god sam drugačija - uvijek poštujem ono što pravila nalažu. Barem što se ponašanja i garderobe tiče.
I tako.
Došlo je vrijeme pričesti, pa sam i to obavila.Jer Misa to nije bez pričesti.
Vraćam se u klupu - žena (inače nešto mlađa od mene) - raskolačila oči, uozbiljila se, gleda me i pita:
"Pa, KAKO možeš?!?"
Znam o čemu se radi, ali pravim se blesava...
"A što to?"
"Pa ti si RAZVEDENA, ti se ne smiješ pričešćivati!!"
A ja, onako, još sa hostijom u ustima, dovoljno glasno da me dobro čuje...
"Slušaj, ovako: kao što znaš - tužio me. Izbacuje me iz stana. Nemam posla. Nemam di živit. Moram bit s njime u istoj kući. Osim toga - vjenčani smo crkveno, a sama znaš koliko i kako se to razvodi - NIKADA! I sad ti meni reci - a koji bi to Bog meni zabranio da idem na pričest? Objasni mi grijeh?"
"Ne znam" - ona će dušebrižnički-razočarano-prijetećim izrazom - "samo znam da se to NE SMIJE!"
Obožavam takve.
DODATAK 2:
Zaboravila najvažnije.
Nakon hodočašća u Zavod za zapošljavanje, svratila sam do Centra za socijalnu skrb, misleć da će mi socijalni radnik i pravnica reći nešto što možda sama ne znam, a u vezi moje nebulozne situacije nakon razvoda...
U glavnom, svi smo došli do zaključaka:
- mogu u podstanare i prije nego se riješi imovinsko-pravni spor glede stana;
-ne mogu u podstanare jer su cijene ravne onima u Rijeci, provjereno;
-situacija mi je "stvarno bezizlazna" ( kažu oni);
- nema pomoći (opet kažu oni);
-najbolje bi u svemu tome bilo naći jednoga onih gabarita 90-60-40 - kaže socijalni radnik;
-takvih nema - kažem ja;
-nešto što bi me trebalo utješiti - ima ovakvih slučajeva kao što je moj "jako puno" - kažu i opet oni;
I odoh ništa pametnija, ali sretnija.
Ipak nisam baš totalno glupa.
Post je objavljen 04.01.2008. u 18:37 sati.