Pri spomenu Marlonovog imena osjetila sam onaj davno zaboravljeni osjećaj ljubavi. Zapravo,je li to zaista bila ljubav,ili neka trenutna zaluđenost?...Neznam,morala sam ga vidjeti prije nekakve točne konstatacije,ali sigurno je bilo to da se u meni javio ushit koji je izazvao Nickovo podsmjehivanje..
'Mala Merideth nam se zarumenjela,prisjetila stare ljubavi,trenutaka...oh!',rekao je keseći mi se u lice,pri čemu sam dohvatila prvi jastuk,zviznula ga po glavi i promrmljala-'Hodajuća patetiko...'.
Ali nije prestajao-'Još samo dva dana gospođice i ugledat ćeš svog hodajućeg Apolona !'.
'Ok,sad je dosta!' ,poludila sam, 'Shvati da svoj odnos,kao tzv.par,nismo uspjeli održati na daljini,iz tebi poznatih razloga,zbog kojih nam je kontakt ispao poput rose u podne,iliti-NIKAKO!,stoga te molim da me pustiš na miru'...Na kratko je zavladala tišina,a potom se začulo Nickovo tiho mrgođenje-'Super,opet me ostavljaš bez teksta,opet sam pao na razinu papučice...Baš ti hvala!'.
Osjmeh mi je procvao na licu...
Razlog zbog kojeg nismo nastavili vezu poslje škole ležao je u činjenici što nismo stigli razmijeniti adrese budući je Marlon otputovao iz škole ranije-zbog bolesti... Ali nikad ga nisam zaboravila,i bilo mi je lijepo prisjećati se zajedničkih trenutaka,samo što sada nisam bila raspoložena za raspravu,pogotovo ne s Nickom koji sve okreće na šalu...
Nakon moje izjave,'šaljivđija' je odustao od daljnjeg dosađivanja,a u sobu su ušli Tammy i Apis. Sjeli smo u krug na jednom,od barem desetak,Berthusovih tepiha i napokon započeli raspravu o polasku u Downhill.Svi smo bili uzbuđeni,pričali 'kao navijeni',bez 'glave i repa',riječi su se nizale same od sebe a srce lupalo kao bubanj nekog metal sastava.Bili bi nastavili tako u nedogled,da na vrata od sobe nije došla dobra gospođa Berthus i pozvala nas sve na ručak.Sišavši u kuhinju,spojenu s ogromnim dnevnim boravkom u kojem me najviše privlačila žarko žuta boja izrezbarenog zida,koja je sjala okrenuta prema suncu,Apis i ja pristojno smo odbili objedovati jer smo znali da nas doma baka nestrpljivo čeka s hladnim ručkom na stolu.Mrzila je kad bi kasnili,što je bilo često u zadnjih mjesec dana,ali nebi to direktno pokazivala,već bi se ponašala rezervirano i lagano nas ignorirala.Ja sam znala 'spustiti ' ljude..Ali baka,e ona je zbilja bila ekspert...
Pozdravili smo se s Nickom i Tammy(sa kojom sam možda uspjela progovoriti 5 rečenica danas), ponavljajući u glas detalje oko polaska-'8 SATI UJUTRO,PERON 12!'...'I tko zakasni plaća kavu u vlaku!'-povikao je Nick dok smo ulazili u auto i mahali im smijući se njegovoj izjavi,jer smo vođeni iskustvom znali kako će on biti taj.
Dan je bio sunčan a povjetarac koji je ulazio kroz otvoreni prozor 'Mustanga' ,mrsio mi je kosu i unosio svjež zrak okolne prirode.Apis je bio tih,što znači da je susret s Tammy prošao točno po njegovim išćekivanjima-dobro...
Napokon smo stigli kući,otključali ulazna vrata stana i ugledali baku kako sjedi na kauču i gleda televiziju,a iza nje pak hrpu hrane na stolu.
'Bako žao nam je št...',prekinula me na samom početku pokazujući mi prstom da budem tiho-jer tobož nije mogla čuti što se emitira na tv-u...'Opet je počela',šapnuo mi je Apis dok smo pognutih glava ulazili u kuhinju,prinašajući stolice stolu i bodeći vilicama hladne,na trokutiće izrezane,komadiće pilećih prsa. 'Zamisli koliko je morala biti ljuta kad je IZREZALA sve ovo',nastavljao je Apis šapčući...
'Ne,zamisli koliko će je još dugo to držati?! Zaboga ,moramo se početi kontrolirati a sada ovo pojesti,nakon čega slijedi-operacija povrati veselu baku!'.
Apis se nasmijao i šutke pojeo svoje skoreno jelo ostavljajući u sudoperu sude koja sam oprala dok se polako približavao lukavoj baki... Nakon nekog vremena ona je popustila,zbog,kako je iz šale rekla- 'očišćene kuhinje' ,a ja sam se povukla u sobu i ponovno odlutala u svijet Downhilla,čarolije i Marlona... Sklopeći oči,pri maštanju sam zadrijemala,no ne zadugo. Hladno željezo mojih roleta zadrmalo se od siline odarca nekog predmeta.
Trgnula sam se,s pomisli da samo mene u jednom danu u tri navrata mogu prekinuti pri sanjarenju,te se uputila prema prozoru mrmljajući si o bradu... No pravo je iznenađenje uslijedilo tek kad sam okvorila grilje,a s njima i prozor. Stvar je u tome što mi se istog trenuka u kojem sam pomakla ručku od prozora,oslobađajući tako oba krila,nešto veličine srednje televizije zabilo u prsa,i zagrlivši to,poletjela sam ravno na pod drugog dijela sobe. 'Zaboga!',pomislila sam prestravljena,ali otvorivši oči iznenadila sam se(ili možda ne) kad sam napokon ugledala Merwona!,a ponajprije ulaznicu u Downhill u njegovim kljusima,blago iskrivljenu od silnih udaraca u prozor...
Merwon je bio moj ljubimac,dugorepi mladi ,ponekad nespretni zmaj(zbog čega me nije začudio onakav upad) iz porodice Clywoona. Bio je poseban i jedinstven predstavnik svoje vrste,te jedini 'pitomi' zmaj u cijeloj školi,a šta je najbolje- samo moj!.. Voljela sam ga jer je bio mala maza, prekrasne crno-crvene svjetlucave kože,koju su na glavi krasila dva mala roga,a na leđima prekrasna krila..Istina,ponekad bi mi zasmetalo kad bi pri bolesti spalio neke djelove pokućstva,ali inače je bio sasvim ok i svi su ga voljeli.
'Blesane mali',rekla sam mu dok me lizao po glavi,'stigao si ranije!Ali bar me riješio jedne muke u silnom išćekivanju. '. Čuvši galamu Apis je brzo uletio u sobu s prestrašenom 'maskom' na licu,no kao i ja,ubrzo ju je 'odbacio',obračajući se Merwonu -'Ti zbilja nisi normalan.',i podragao ga po leđima-što je prouzrokovalo njegov veći vapaj za pozornošću.
Nakon prekomjerenih sati maženja i igranja,smjestila sam svoje malo čudovište u,već mu poznatu,veliku krletku,spremila kartu za vlak,okrenula se i uvidjela da se već spustio mrak.Odšetala sam do dnevnog boravka gdje se začula zvonjava telefona... Bila sam prelijena da se javim,a opet zaprepaštena kad sam od nasmješenog Apisa čula da je za mene. 'Tko bi to mogao biti?',pomislila sam i preuzela slušalicu...S druge strane sam čula poznat glas (ako ste mislili da je Marlon,morat ću vas razočarati)... Bio je to moj najdraži James,jedini čovjek za kojeg sam smatrala da je pravi umjetnik iz Nima i najbolji prijatelj,kojeg da i nema,trebalo bi izmislit!James je bio osamnaestogodišnji dečko zaljubljen u umjtnost i košarku.Visoki smeđokosi partijaner koji je navedeni sport volio toliko da je prenešen i u čarobnjaćki svijet,gdje je pohađan na gotovo istoj razini kao i metloboj!
'Merideth,derište!Dugo se nismo čuli!Još samo sutra i opet će me sudbina ostavit na milost i nemilost tvoje prisutnosti',šalio se dobro raspoloženi James...
Pričali smo,a vrijeme je prolazilo i prolazilo,još uvijek ne iscrpivši izvore naših rečenica. Bila sam sretna, ispunjena radošću kako netko misli na mene i činjenicom da nekome fali moja prisutnost- jasna stvar koju sam sama osjećala za druge,a tako i za njega,ali nikada razmišljala o tome kako netko to isto misli za mene...No,morali smo prekinuti razgovor jer je Apis zujao nadamnom želeći preuzeti telefon i poželjeti Tammy 'laku noć'.Ponekad mi je zbilja znao ići na živce,no bilo kako bilo,pozdravili smo se,uz prosljeđenje,već u memoriji urezanog slogana '8 SATI UJUTRO, PERON 12!'...
Makla sam se od telefona,poljubila baku ,sjela na kauč i zaspala uz veoma dosadan film koji me na to i nagnao...
Sljedeći je dan prošao brzo,u spremanju ,djelomičnom ponavljanju, i ushićenju koje je morao osjećati svaki učenik.A nakon toga napokon je došao dan polaska!
Kao što to obično biva,Apis i ja došli smo do perona s bakom prvi,deset minuta ranije zbog njezine opsjednutosti kašnjenjem(zapravo,prije neke paranoje)... Oči su nam pogledavale cijelu željezničku stanicu,u nadi da pronađu nekog poznatog s kim bi mogli podijeliti dojmove sa praznika.Tada sam ugledalala Nicka kako s putničkim torbama 'leti' duž perona boreći se s vremenom kako bi uspjeo u svom naumu da dođe prvi.No,protiv bakine paranoje-teško...Bio je razočaran,a kad je došla i Tammy,samo ga je potapšala po ramenu i ponosno izgovorila-'Jesam li ti rekla pametnjakoviću?' .Na te je riječi samo pognuo glavu i,zajedno se sa nama,lijepo nasmijao... Uskoro je stigao i James te smo odlučili polako se uputiti prema vlaku... Na rastanku se baka ponovno rasplakala,no utješila ju je činjenica da ćemo se čuti i da će joj Merwon redovito donositi poštu iz Downhilla. Blagoslovila nas je nakon čega smo ušli u vlak i svi zajedno 'nastanili' jednu kabinu. Doduše, 'nastanili' možda nije bio prikladan izraz budući je jedno mjesto bilo prazno,ali mogućnost da ga netko popuni bila je velika,tako da možda i nisam puno pogriješila...
Vlak se počeo kreteti,pali su posljednji pogledi na svijet 'običnih ljudi',nakon čega je uzletio i nestao u oblacima...U hodnicima se moglo čuti komešanje,zveckanje novčića i smijeh.
'Nisu se još svi smjestili',pomislila sam kada je vrata kabine otvorio i posljednji 'čep' naše prazne 'boce' .Bio je to Corvus,kojem je prizor namamio smješak na lice i priznanje kako mu je drago ponovno putovati ovim vlakom samo iz razloga što vidi svoje društvo.Povjerovala sam mu,jer je bio jedan od onih koji nije bio ljubitelj škole, u smislu učenja,no smatrala sam ga veoma pametnim,štoviše mudrim.Posjeo se na mjesto pored mog,raskomotio i zapalio cigaretu koju je sam smotao putem...Priča je započela,put je bio dug,neki su spavali dok su drugi lutali beskrajnim hodnicima svoje ili tuđe mašte,no svih ih je napokon osvijestila sirena na čiji su odaziv sa prozora svojih kabina ugledali po prvi put te godine,prekrasne tornjeve i dvorac škole Downhill.....
PS:dragi moji,ovo će vjerovatno biti moj posljednji post do početka drugog polugodišta...Idem na skijanje,razbistriti um na talijanskim Alpama,daleko od ičega što bi moglo biti shvaćeno kao civilizacija...Nadam se da vam se početak svidio,i radujem se ponovnom povratku u ovaj svijet maštarenja i inspiracije...Uživajte!
Srdačan pozdrav!
Merideth Harris....
Post je objavljen 04.01.2008. u 14:26 sati.