Zemlja bijaše suha,prah i pepeo tlo bijaše,
a nebo ni oblačića na sebi ne imaše!
Cvrlo je sunce svaki pedalj zemlje te,
sušilo je i izumiralo je kamenje.
Al uskoro nadviše se oblaci
olujom doneseni i počne
kap kapljicu da tjera!
Nanizaše se godine i iz pepela
nikne cvijeće,iz praha grančice sreće.
Al od tada iz oblaka suza ne staje
niti kani stati sve i da može!
Dolovi i brijegovi kapima natopljeni,
kotline i gore kapima nahranjeni.
Potopiše kapi iz pepela cvijeće i
postaše kapi sve krupnije,
teže, sve krupnije,sve veće!
Sad zemlju još jedna tuga mije,
oblak kiše sunce krije i
pada kiša do vječnosti viječne,
za ovu zemlju više stati neće!
nema više sunca,potopljeno
je cvijeće što na tren dade
malo nade i sreće!
Post je objavljen 03.01.2008. u 22:32 sati.