Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/inspektorclouseau1

Marketing

Lov (što se dogodilo nakon turnira)

Potaknut željama nekih blogera da nastavim priču iz prethodnog posta udovoljavam njihovim molbama

Sunčeve zrake probijale su se kroz palmino lišće dok je tropski povjetarac milovao površinu oceana. Odmarao sam u ležaljci i pijuckao svoj omiljeni koktel “Policijska zasjeda” (1/3 lozovača, 1/3 pivo, 1/3 graševina). Pored mene u tijesnom bikiniju leopardovog uzorka mačkasto ispružena odmarala je Ljerka Knauf. Njeno preplanulo tijelo požudno je upijalo sunčevu toplinu i potpuno mu se predavalo. Gledajući je ovakvu opuštenu i putenu nisam joj mogao zamjeriti što me deklasirala u finalu pikada turnira. Ona me nježno pogleda, polako stavi svoju malu ruku na moje rame i reče “inspektore majke ti probudi se, bolan ne bio dobićeš otkaz, ovaj te zove već pola sata”. Počela me nervozno tresti i potezati za ruku tako da sam ostao u šoku. Ljerka je polako nestajala i pred mojim očima se ukazao moj vjerni sluga Haso!?
Oh ne, sve je bio samo san! Haso je bio uporan “inspektore, probudi se nesrećo, načelnik te zove”. Skočio sam na noge i potrčao do telefona, načelnik je bio kratak “Clouseau, imaš deset minuta da dođeš u postaju, ovo je naredba”. “Ali načelniče”, probao sam nešto reći dok se s druge strane čulo spuštanje slušalice. Moj vjerni sluga Haso je već bio sve pripremio tako da sam odmah krenuo. Što bih ja bez njega? On u stvari nije bio moj sluga nego podstanar koji već desetak godina studira promet ali se još nije maknuo od druge godine.
Kad sam došao u postaju specijalci su me već čekali. Načelnik me nervozno pozvao na stranu i rekao “Clouseau, ako ovo zabrljaš, gotov si. Ideš u tajnu misiju, tvoj zadatak je čuvanje samog ministra. Ostatak zadaće saznat ćeš na terenu. Pazi što radiš jer ću ti osobno presuditi ako nešto uprskaš!” Osjećao sam se pomalo uvrijeđen zbog načelnikovog nepovjerenja u mene.
Sjeo sam sa specijalcima u terenac i pod rotirajućim svjetlima krenuli smo na put. Nakon sat vremena vožnje, došli smo do lovačke kuće duboko u šumi na nekoj planini. Pred kućom se nalazila poveća skupina ljudi odjevenih u lovačka i maskirna odijela s puškama na ramenu. Izlazeći iz terenca primjetio sam da me čudno pogledavaju. Shvatio sam i zašto! Naime, ja sam bio odjeven u svoj prepoznatljivi bež baloner dok su oni bili odjeveni za lov. Bezuspješno sam objašnjavao da mi načelnik nije rekao kamo idem. Samo su odmahivali i smijali se. Jedan je čak dobacio “barem nećemo ministra greškom upucati ha,ha,ha..”.
U tom času se pojavio i ministar s nekim čovjekom koji mi je odnekud bio poznat ali se nisam mogao sjetiti odakle. Shvatio sam da je važan jer su se svi srdačno pozdravljali s njim. Ministar mi je prišao i ja sam se napokon upoznao sa svojim šefom. Ostavio je dojam jednostavnog i srdačnog čovjeka. Kad su se svi okupili potegnuli su rakiju iz svojih pljoski podijelili se po grupama i krenuli u šumu. Moj zadatak je bio ministra odvesti do čeke i ondje s njime u zasjedi čekati divlje svinje. Meni iz nekog nepoznatog razloga nisu htjeli dati pušku tako da sam bio nenaoružan. Krenuli smo, ja sam vodio ministra jer sam imao zemljovid lovišta. Nakon pola sata hoda shvatio sam da s tim zemljovidom nešto nije u redu jer nisam uspio naći čeku. Opet su nešto zabrljali u tisku pomislio sam. Srećom ministar nije ništa primjetio. Bio je dobro raspoložen i cijelo vrijeme je pjevušio “HDZ zna”. Mrak se počeo pomalo spuštati i već je postajalo hladno kad su odjeknuli prvi hici. Kao tigar sam se bacio na ministra kako bih ga zaštitio od atentatora. Našli smo zaklon i sakrili se iza nekog debla, a pucnjava nije prestajala. U jednom trenutku pomislio sam da je to možda mafijaški napad usmjeren na mene, a ne na samog ministra. Pucnjava nije prestajala a u jednom trenutku su se začuli glasovi “tamo je Joža, samo pucaj, vidil sam ga, ima barem dvjesto kila”. Ministar se sklupčao, zabio glavu u snijeg i ponavljao “Bože, Bože”. Nakon desetak minuta pucnjava je napokon prestala. Sjedili smo tako još neko vrijeme dok nisam ocjenio da je opasnost prošla. Noć je već pala i odlučio sam da je vrijeme da krenemo. Odlučio sam se na povratak u bazu i nepogrešivim instinktom procijenio smjer kretanja. Nakon samo dva do tri sata hoda ugledali smo svjetlost logorske vatre u daljini. Ministar je potrčao koliko ga noge nose a ja sam ležerno došetao. Na čistini ispred kuće pružao se impresivan prizor. Na krvavom snijegu ležalo je petnaestak ustrijeljenih divljih svinja. Lovci su bili odlično raspoloženi i očito zadovoljni ulovom. Ministar se samo kiselo smješkao i čestitao im.
Jedan od lovaca mi je prišao i tutnuo u ruke fotoaparat. Rekao je da ih slikam ali da svakako pazim da u kadar uđe najveća divlja svinja koju su od milja nazvali Karla. Nakon fotkanja zabava je potrajala do kasno u noć. Vino je teklo u potocima i pjesma se orila iz lovačkih grla.
Ujutro smo pomalo mamurni krenuli natrag. Specijalci su me ostavili ispred kuće. Popeo sam se do stana i nakon tuša srušio u krevet.
Probudio sam se kasno popodne, uključio računalo i pregledao snimljene fotografije. Bio sam vrlo zadovoljan, “Clouseau, stvarno si majstor” rekoh sam sam sebi. Siguran sam da će i načelnik ovaj put biti zadovoljan.
Nakon što sam napravio selekciju najboljih fotografija odlučio sam ih poslati e-mailom na neke adrese što sam i učinio.
Zadovoljno sam se zavalio u fotelju i pijuckao kavu kad se sjetih kako sam i neke filmove sinoć snimio na zabavi.
Znam, to ću staviti na Jubito!

Post je objavljen 03.01.2008. u 21:00 sati.