«RAMONA!!!» -vrisnula sam.
«Zaboga, to je samo jastuk.» - bila je to moja cimerica, Ramona Cavalier. Dobro dijete. Uzorna je učenica, odgovorna, ma pravi anđelčić.
«Koji je 'slučajno' sletio na mene. Prolila si mi tintu po pismu. Sad moram ponovo... Kad te ja...»
Prepirku je prekinulo tiho, jedva čujno kucanje.
«Daaaa...» -odgovorile smo uglas.
Vrata su se otvorila, a iza njih je provirila sićušna drugašica kuštrave, plave kose, Marylinn.Neznam zašto, ali uvijek je u meni izazivala neko sažaljenje. Možda zato jer je bila tako mala, plaha i pomalo zbunjena. I nevjerovatno tiha!
« India, trži te Herold. Rekao mi je da ti kažem da će te čekati kod drveta desno od lijevog iza perivoja kod ulaza u perivoj. Ili je bilo drvo lijevo od desnog ispred perivoja iza ulaza. Neznam, zbunio me... Oprosti.»
Jedva čujno i u jednom dahu izrekla je, zapravo prošaptala ovaj mali monolog, nakon čega me pogledala onim svojim velikim smeđim očima punim prikrivenog straha.
Nisam se mogla suzdržati od smijeha.
« U redu je Marylinn, znam na što je mislio, drvo lijevo od hrasta, odmah iza ulaza u perivoj. Gledano sa sjevera.... (Ramona se cerekala) Hvala ti.»
«Ni ne pokušavaj! Nisam još završila s tobom.» - doviknula sam Ramoni dok se ona ''neprimjetno'' pokušala izvući iz sobe.
« I sama znaš da jesi» -nasmijala se i zatvorila vrata.
«To TI misliš...» - prošaptala sam.
U glavi se već kovao plan....
*****
«Herold!»
«Hej, dobro da si došla.»
«Da, reci, što se dogodilo?»
«Aton ima novu curu!!!»
«A daaa... kad prije? Bah, to je Aton.... Jedan dan njemu je i više nego dovoljan»
Smijala sam se.
«I zbog tog sam trača ja morala dolazit?»
«Da... Ne. Zapravo, da...»
«I onda kažu da su cure tračare. Nisu upoznali tebe!»
«Ma, zapravo, htio sam te pitat imaš li plan za Bal... Mislim, da li ideš s nekim, ili ideš sama, ili želiš vodit curu, ili...»
«Shvatila sam!!!»- prekinula sam ga u pola rečenice. Bezobrazno, znam, ali da to nisam učinila mislim da bi se to otegnulo u beskonačnost. Krenuli smo prema školi.
«Ti me vodiš na ples, uostalom, kao i svake godine.»
«Huh, sad mi je laaa...» (mukli udarac) «...kše. Au.»
«Herold, ti si čudo od djeteta. Stabilan si jedino na ledu ili metli. A na ravnom, čvrstom tlu padaš. Zvjerski.»
Ušli smo u Veliku dvoranu, bilo je vrijeme ručka. Bili smo jedini iz naše šestorke... Ostali su tek trebali doći. Zagledala sam se u zid.
Arawn je jedno neobično mjesto. Zvali su ga dvorcem iako to nije bio. Nije imao kule, niti neobičan tlocrt, nije ni po čemu bio poseban. Bila je to obična, pravokutna građevina sa pet katova i prizemljem. Prva prostorija u koju čevijek uđe, kada dođe u Arawn, bila je Velika dvorana. Uz desni zid od ulaza protezao se dugačak drveni stol, prekriven skrletnim stolnjakom sa zlatnim obrubom, koji je sezao do poda. Za tim su stolom, naravno, sjedili profesori i ravnatelj.
Učenici su međutim bili smješteni za male okrugle stolove, oko kojih je bilo raspoređeno osam stolica. Ti su stolovi bili gotovo razbacani po čitavoj dvorani, bez nekog rasporeda ili simetrije. Nisam sigurna od kakvog su drveta bili građeni, znam samo da su djelovali... pomalo plastično. Tanka lepršava , gotovo prozirna tkanina neke nedefinirane boje (pomalo je naginjala na oker) razigrano padala preko rubova, plesala oko stola sa svakom, i najmanjom cirkulacijom zraka. Velika dvorana, sama po sebi, nije odisala toplinom zamjenskog doma ( a tome su uvelike pridonjeli hladni tonovi na zidovima i ogromni prozori), no ipak je to bila jedna od najprofinjenijih dvorana koje sam imala prilike vidjeti uživo.
Upravo zato je bila savršeno mjesto za održavanje Bala Dobrodošlice. Kao i svake godine, na dan održavanja bala stolovi će biti uklonjeni (nakon večere, da se razumijemo), preko bezličnih zidova biti će postaavljeni zastori od sjejnog satena, a njihova boja... to je neopisivo. Nježne, pastelne nijense svih boja koje možete zamisliti preljevaju se jedna u drugu i stvaraju očaravajući prizor.
Ukratko, jedan prilično nedefiniran i bezličan prostor biti će pretvoren u raj za ljude koji se ponekad vole izgubiti u svijetu mašte i snova.
Jedva čekam.
«Zemlja zove Indiu!»- iz sanjarenja me prenuo Hylidaein glas.
«A? Da, reci. Oprostite, malo sam odlutala...» -još uvijek sam bila smetena. Ogledala sam se oko sebe. U međuvremenu se okupila cijela ekipa.
«Gdije si se ti izgubila?»- s onim zagonetnim smješkom zaljepljenim na lice procijedio je Corvus.
«Razmišljala sam o izbornim predmetima. Neznam da li da uzmen bezjačke i proricanje ili Bezjačke i Rune... mislim da će to ipak biti Rune, ali možda...» -lagala sam bez da sam trepnula. Svoju sanjarsku stranu rijetko pokazujem, a često odlutam. I onda se izvlačim na školu, zadaću, neke ''dubokoumne'' bljezgarije koje sam pokupila na satovima mišljenja... Izmišljam.
«Zašto misliš da to mene zanima?»- prosiktao je Aton. Nisam obraćala pozornost na njegove komentare.
«U svakom slučaju uzimaš Bezjačke?» -ponovo corvus.
«Obiteljska tradicija» - nasmijala sam se.
«I? Jeste li već odlučili s kime ćete na bal?» - upitala sam prisjećajući se satena.
«Ja vodim May. Znate, May Stox, Moju curu..»
«Očekivano»- odgovorili smo uglas.
«Ostali?»
«Ja idem sama.»- Calal je uvijek djelovala izgubljeno. Bila je ludo zaljubljena – u slikanje. Ništa ju drugo nije pretjerano zanimalo. Pa tako ni bal.
«Zašto?»
«To je... traćenje vremena.»
«Ja ću isto ići sama. Tako Calla neće biti jedina crna ovca.» - nadovezala se Hylidae.
«Herold ide samnom, a ti Corvuse?»
Corvus se ogledavao po dvorani.
«Ja.... moram ići.»- promrmljao je i otišao.
Za sobom je ostavio tišinu. Nismo bili iznenađeni njegovim izbjegavanjem odgovora, već tonom njegova glasa. Odavao je nervozu, a Corvus je uvijek bio smiren.
Slijedili smo njegov primjer. Požurila sam na peti kat, nisam mogla propustiti uvodni sat Povijesti magije...
*****
Sjedila sam na krevetu i zurila u knjigu. (škola još nije pošteno počela, a već imam previše posla), kada je u sobu uletjela Hylidae. Pripadala je Branwenu, no osiguranje je bilo uistinu loše pa ući u dom koji nije tvoj nije bio nikakav problem.
«Zaprosila sam ga!»
«Koga?» - zbunjeno sam promatrala kako prelazi s jednog kraja sobe na drugi.
« Došao je, i jednostavno mi je izletilo, nikad prije nisam.. , ja...., Sranje! Mislim da sam..... nee.... ma ne mogu biti» - mrmljala je više sebi u bradu nego kao da se obraća nekome (recimo... meni!)
«Primjećujem da govoriš besmislice, rečenice su ti nepovezane, ja ne shvaćam što mi govoriš, i daj molim te sjedni, izlizat ćeš mi sag!»
«Z aprosila sam Corvusa. Nikada ga nisam doživljavala kao potencijalnog...nešto, ali danas kad sam to bubnula, vidjela sam koliko je on zapravo ... zgodan. I sad mi je žao što sam ga zaprosila. Mislim da mi se sviđa....»
«Corvus?»
«Da.»
«Corvus Corax?»
«Da.»
«Porazgovarat ću s njime.»
«NE! NEMOJ! Nemoj pogoršavati stvari!»
«Pa NEĆU GA ZAPROSITI! Uostalom, to si već učinila! Samo ću ispitati kao to izgleda iz njegove perspektive.»
«On je bio najlogičniji izbor. Plemić je, bogat je, prijatelj mi je...»
«Najlogičniji izbor?» -ništa mi nije bilo jasno.
Nije odgovorila. Tupo je zurila u zid.
«Najlogičniji izbor za što?» - ponovila sam- « Kakve veze ima njegovo porijeklo i obiteljsko nasljeđe?»
Pogledala me i duboko udahnula.
«Moji roditelji očekuju da za 18. rođendan objavim zaruke,a do devetnaeste se moram udati. Za plemića.»
«A ako to ne učiniš?»
«Bit ću crna ovca u obitelji. Moja sestra je... savršena. Ispunila je sva njihova očekivanja i sretna je. Ima predivnu obitelj, dvoje djece... A ja... nepresano sramotim svoju obitelj, ja sam jedno veliko razočaranje, a ja jednostavno.... Ne želim više biti njihova marioneta.» - suza joj je kliznula niz lice. Imala sam dojam da nije bila prva. Zagrlila sam je.
Nismo ništa govorile.
Nisam znala što reći. Ja sam bila jedinica i nikada se nisam našla u sličnoj situaciji. Odkad znam za sebe imala sam mogućnost izbora. Čak i kada sam imala šest godina, birala sam da li ću u bezjačku ili čarobnjačku školu. Roditelji su poštivali moje odluke. Usudila bih se reći da sam zbog toga bila mrvicu razmažena, ali ta je razmaženost rijetko dolazila do izražaja. O svakoj sam odluci dobro promislila, jer sam oduvijek smosila posljedice svake odluke. Roditelji me nisu štitili i na tome sam im zahvalna. Ovako sam postala odgovornija i snalažljivija. Naravno to ne znači da ne radim gluposti s vremena na vrijeme... radim gluposti često, ali me još nisu uhvatili- kao što rekoh, snalažljiva sam.
Bacila sam pogled na raspored.
«Hy, ja moram na Preobrazbu, ali slobodna sam 6. i 7. sat pa ako hoćeš razgovarati....»
«Ne, nije potrebno.... Nemoj ništa govoriti Corvusu, pusti neka se slegne.»
Otišla je. Valjda će se sleći do 6. sata jer ga ja namjeravam posjetiti....
*****
Sjedila sam u društvenoj sobi Branwena i čekala da se Corvus pojavi.
Sa stubišta su dopitali koraci koji su prilično odzvanjali kako nije bilo žive duše. Većina je bila na satovima.
U prostoriju je ušao...impresivan čovijek. Bila sam prezauzeta promatranjem tog savršenstva da bih primjetila Corvusa koji je sišao nekoliko trenutaka poslije njega.
«Corvus!» - uzviknula sam iznenađena njegovom pojavom pokrj mene.
«Taj primat u kojeg buljiš je moj cimer i predstavnik doma.»
ponekad me stvarno plaši. Ili je u međuvremenu savladao vještinu čitanja misli ili sam ja jednostavno bila preočita.
«Tvoj cimer?!»
«Da. Felis Rufus. Čistokrvan je, plemić, moj cimer. Mislim da tvoj stari ima prste u tome. Došao je prije tri godine. Debil.»- zapalio je cigaru.
«Prije tri godine?! Ovo je prvi put da ga vidim! Šest godina sam u ovoj školi, a još uvijek ima ljudi koje nikada nisam vidjela.» - to je bila začuđujuća istina, budući da Arawn ima samo 280 učenika.
«Nije da si nešto propustila»
« Daj mi cigaru!»
«Od kad ti pušiš?»
«Nepušim. Daj-mi-ci-ga-ru!»
«Izvoli.»
«Hvala» - neko vrijeme sam je prevrtala između prstiju, no naposljetku sam zapalila.
«Nisam znao da ti pušiš.»
«Nitko nezna. Neka tako i ostane. Zbog starog. Zašto misliš da on ima veze s Felisom?»
«Ravnatelj mi je rekao. Tvoj stari mu je preporučio mene, ja bih mu kao trebao objasniti kako stoje stvari i nebih trebao loše utjecati na njega. Tako nešto.» -slegnuo je ramenima.
«Da, moj te stari jako cijeni»
«Znam.»
«Predstavnok je doma?»
«Da. Cimer iz pakla. Dežurno zanovjetalo. On je kao AIDS. Nemožeš ga se nikako riješit, a što e duže tu to ga više mrziš.»
«S kim ide na bal?»
«Šta misliš da sam mu ja dadilja?!»
«Pa ne, samo pitam ako možda znaš...»
«Nije on za tebe, vjeruj mi.»
«Ko kaže da pitam zbog sebe?»
Prostrjelio me pogledom. Ponekad uistinu pretjeram. Svijesna sam toga.
«Mislim da bi bilo pametno da krenemo prema dvorani..» - gasila sam cigaretu.
Corvus je učinio isto. Kimnuo je glavom i u tišini smo se zaputili prema izlazu. Bila je to ona neugodna tišina. Zbog Felisa sam zaboravila na primarni cilj mog dolaska. Sada je bilo prekasno. Sutra je novi dan. Nasmijala sam se i odlepršala do dvorane. Corvus je zaostajao zamnom, nije mu se pretjerano žutilo. Njemu se nikad ne žuri.
Za stolom su već sjedili Herold, Aton i po prvi puta May.
«I? Kako si provela dan?» - upitao me Herod sa smješkom na licu.
«Odakle da krenem?» - smijala sam se...