OSVAJANJE VOJARNE JNA «BOŽIDAR ADŽIJA» U BJELOVARU 1991. GODINE
ŽELJKO KARAULA, profesor
Poslijediplomski studij povijesti u Zagrebu
Bjelovar, Republika Hrvatska
U ovom radu autor prikazuje na osnovu dokumentacije «Kriznog štaba Bjelovar», relevantne literature i bjelovarskog tiska okolnosti i razvoj događaja koji su doveli do osvajanja vojarne JNA «Božidar Adžija» te, ostalih vojnih objekata u Bjelovaru tijekom druge polovice 1991. godine. Ti događaji su značili zamah Domovinskog rata na prostorima bivše općine Bjelovar. Posebno će se prikazati razvoj političko-sigurnosne situacije na bjelovarskom području tokom 1991. godine, te kako su lokalne civilne (Izvršno vijeće općine Bjelovar, kasnije Krizni štab Bjelovar) i vojne vlasti reagirale na sve veću krizu u odnosima novoizabranog političkog vrha Hrvatske i prosrpskog vodstva Jugoslavenske narodne armije (JNA).
Ključne riječi: Bjelovar, Domovinski rat, Jugoslavenska narodna armija (JNA), Republika Hrvatska
Uvod
Kraj 80-tih i početak 90-tih godina XX. stoljeća obilježio je slom komunizma širom istočne Europe i raspad Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ti događaji su se vrlo brzo reflektirali u tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ). Zahtjevi za uvođenjem novog demokratskog društva, tržišnog gospodarstva i poštovanja ljudskih prava većinom dolaze iz Slovenije a od kraja 1989. i Hrvatske. Tim novim tendencijama odupiru se između ostalog i okoštale komunističke strukture u JNA, dok u istočnim dijelovima Jugoslavije, posebno u Socijalističkoj Republici Srbiji (SRS), vladajuće pozicije uspijevaju zadržati srbijanski komunisti koji otvoreno prelaze na velikosrpsku opciju tražeći «nove odnose u jugoslavenskoj federaciji».
U takvim se prilikama u općini Bjelovar, a i u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH) održavaju prvi višestranački izbori u dva izborna kruga 22. i 23. travnja te, 6. i 7. svibnja 1990. godine, nakon gotovo 50-godišnjeg razdoblja. Početak 1990. godine u općini Bjelovar obilježilo je formiranje ogranaka raznih političkih stranaka, koje su se time pripremale za predstojeće izbore. Tako je u Bjelovaru prvo osnovan ogranak Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), a zatim Hrvatske demokratske stranke (HDS), Hrvatske seljačke stranke (HSS) i drugih stranaka koje su zajedno sa vladajućim Savezom komunista Hrvatske – Strankom demokratskih promjena (SKH-SDP) istakle svoje kandidate za mjesta u lokalnim organima vlasti te za Sabor SRH. Najviše problema sa službenim vlastima imao je HDZ, na kojega se svojim priopćenjem okomio SUBNOR Bjelovar (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata), optužujući ga da je njegovo djelovanje samo «kulisa» iza koje se krije nacionalistička organizacija, koja poziva na rušenje političko-društvenog sustava, čak i silom.
Vrlo brzo novoosnovani ogranci razvili su značajnu političku aktivnost, prvenstveno na ruralnom području, što se očituje osnivanjem stranačkih ogranaka u pojedinim selima općine Bjelovar. Tako već HDZ početkom godine ima osnovanih 10 ogranaka sa oko 3000 članova, HDS oko 800 članova, dok su ostale političke stranke polako stjecale svoje pristaše. Karakteristika prvih višestranačkih izbora u SRH bila je u tome da su građani odmah birali svoje predstavnike u Sabor SRH, te svoje predstavnike na lokalnoj razini. Tako su se birali kandidati u tri predstavnička tijela Skupštine općine Bjelovar, Vijeće mjesnih zajednica, Društveno-političko vijeće te Vijeće udruženog rada, što je ukupno činilo 90 odborničkih mjesta. Sigurnu pobjedu na prvim višestranačkim izborima na općinskom i republičkom nivou izborila je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Tako je od 4 kandidata za sabor SRH (jedan u zajednici sa drugim općinama) HDZ osvojio 3 mjesta, dok je SKH-SDP imao jedno mjesto. U novoj Skupštini općine Bjelovar HDZ je osvojio 50 odborničkih mjesta što mu je osiguralo stabilnu većinu. Već za 4. lipnja 1990. godine sazvana je novoizabrana konstitutirajuća sjednica Skupštine općine Bjelovar na kojoj su izabrani novi čelnici općine u skladu sa izbornim rezultatima. Samo nekoliko dana prije nego što je HDZ preuzeo vlast u Hrvatskoj Jugoslavenska narodna armija (JNA) je ocjenjujući da su u Hrvatskoj pobjedile «antisocijalističke, antijugoslavenske i nacionalističke snage» u dogovoru sa predsjednikom Predsjedništva SFRJ ispred SR Srbije Borisavom Jovićem 23. svibnja 1990. oduzela cjelokupno naoružanje Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske, što je istog dana organizirano i u Bjelovaru gdje je JNA stavila pod svoju kontrolu oružje TO općina Bjelovar, Čazma i Đurđevac.
Sredinom kolovoza 1990. došlo je do pobune srpskog stanovništva sjeverne Dalmacije i Like, u općinama u kojim su predstavljali većinu, što je bio jasan dokaz da Srbi sa toga područja ne prihvaćaju novu hrvatsku vlast. Na ovakav rasplet događaja reagiralo je i novo Izvršno vijeće Skupštine općine Bjelovar na izvanrednoj sjednici 17. kolovoza 1990. Na sjednicu su pozvani i predstavnici ostalih političkih stranaka dajući otvorenu podršku stavovima Predsjedništva Republike Hrvatske oko zbivanja u Kninu, te se traži da se «oslobode blokirane prometnice i omogući normalan protok vozila u jeku turističke sezone». U srpnju je u pravoslavnoj crkvi Sv. Trojice u Bjelovaru osnovan inicijativni odbor Srpske demokratske stranke (SDS) za općinu. Stranka je bila nositelj srpske pobune u Hrvatskoj i sebe je predstavljala kao političkog predstavnika srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Izabran je odbor u koji su ušli predstavnici 17 sela u općini Bjelovar u kojima ima srpskog stanovništva. Ubrzo je u selu Čađavac organiziran skup SDS-a na kojemu se okupilo oko 250 ljudi. Zbog malog broja srpskog stanovništva u općini Bjelovar, SDS nije imala veći politički značaj. Pripadnici srpske manjine imali su u općini Bjelovar većinu u samo četiri naselja, selima Bačkovica, Bedenička, Čađavac i Polum, dok je ostali dio srpskog stanovništva živio u gradu Bjelovaru (Tablica 1).
Posebno veliko negodovanje građana Bjelovara izazvao je najavljeno izjašnjavanje o srpskoj autonomiji u Hrvatskoj u razdoblju od 19. kolovoza do 2. rujna 1990. koje je provedeno i u Bjelovaru, što se manifestiralo zabranom postavljanja i trganjem plakata koji su postavljeni preko noći, a koji su pozivali na građane srpske nacionalnosti da pristupe glasovanju. Glasačko mjesto za «srpski referendum» bilo je u pravoslavnoj crkvi Sv. Trojice u Bjelovaru.
Tablica 1.
Općina Bjelovar
Narodnosni sastav stanovništva (1991.)
Stanovništvo
Općine Grad Bjelovar Seoska naselja SVEGA
Stanovništvo
Postotak
Stanovništvo
Postotak
Stanovništvo
Postotak
Hrvati 20.826 77,34 % 32.287 82,50 % 53.113 80, 42 %
Srbi 2.590 9,61 % 3.308 8,45 % 5. 898 8. 91 %
Jugoslaveni 1.485 5,53 % 1.146 2,92 % 2. 631 3, 98 %
Ostali 2.025 7,52 % 2.399 6,13 % 4. 424 6, 69 %
SVEGA 26.926 100, 00 % 39.113 100, 00 % 66. 039 100, 00 %
Svojim dolaskom na vlast u Bjelovaru HDZ je proveo različite kadrovske promjene, oblikovane novom političkom «podobnosti», koje nisu bile usmjerene samo protiv osoba srpske nacionalnosti, nego i protiv onih koji su bili nositelji poslova i dužnosti koje su obnašali za vrijeme prethodnog komunističkog sustava. Koristeći takvu situaciju uskoro je organiziran javni prosvjed radnika Drvne industrije Česma koji su tražili da zbog lošeg financijskog stanja poduzeća ostavku treba podnijeti cjelokupna uprava poduzeća, u kojoj je od ukupno devet direktora, sedam bilo srpske nacionalnosti, koji su te dužnosti obavljali i u komunističkom sustavu. Poseban problem predstavljale su kadrovske promjene u represivnim institucijama u Bjelovaru, koje su mahom pogađale osobe srpske nacionalnosti, shodno tome zato što su one u tim institucijama bile iznadproporcionalno zastupljene, a u koje nova vlast nije imala povjerenje. Čak je i nacionalna struktura aktivnog i rezervnog sastava policije u Bjelovaru bila neravnomjerna (Tablica 2.). U takvoj situaciji vlast je pribjegla popunjavanju policije hrvatskim mladićima koji su pokazali spremnost da se «suprostave velikosrpskim nasrtajima». Slična akcija napravljena je i kod pričuvnog sastava policije. Na policijsku izobrazbu u Zagreb je već početkom kolovoza 1990. godine upućeno iz Bjelovara 57 policijskih kandidata, od kojih je dio sudjelovao na prvoj smotri hrvatske policije u Zagrebu. Poslije završene obuke većina njih se vratila u Bjelovar, dok je manji dio ostao na službi u Zagrebu
Tablica 2.
Nacionalna struktura aktivnog i rezervnog sastava policije početkom 1990. godine u Bjelovaru (u %)
Policijska uprava Hrvati Srbi Ostali
Aktivni Rezervni Aktivni Rezervni Aktivni Rezervni
Bjelovar 68 70 19 15 13 14
Uz opće pogoršavanje političke situacije, Republika Hrvatska i općina Bjelovar nalazile su se pod ekonomskom krizom i depresijom koja je pogodila cijelu SFRJ krajem 70-tih godina XX. stoljeća. Došlo je do općeg pogoršanja socijalnih prava, a standard građana postajao je sve lošiji. Tako je Privredna komora regije Bjelovar iznijela podatke o osjetnom padu standarda stanovništva regije Bjelovar, nedostatku novčanih sredstava u gospodarstvu i gubicima u industriji, te o otpuštanjima radnika. Podatak da su za 19,8 posto osobni dohotci manji od prosjeka Republike je posebno poražavajući. Mnogi gospodarski subjekti poput «Tome Vinkovića», «5. maja», Drvne Industrije «Česme» nalazili su se doslovno pred stečajem.
Organizacija JNA u Bjelovaru
Ukazom austrijske carice Marije Terezije 1756. godine počela je gradnja novoga stožera Varaždinskog generalata u podnožju Bilogore. Utvrđeni grad je trebao imati ime Novi Varaždin, ali vremenom se ipak ustalilo ime Bjelovar. Po unaprijed zacrtanoj arhitektonskoj shemi u gradu su podignute mnoge zgrade vojnokrajiške uprave, vojnog sudstva, časničkih škola i vojnih posada. Kada je 1874. godine Bjelovar proglašen slobodnim kraljevskim gradom i sjedištem Bjelovarsko-križevačke županije, Bjelovar time nije gubio svoju vojnu sastavnicu. U novoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca Bjelovar postaje stožerno mjesto vojnog okruga jugoslavenske kraljevske vojske na teritoriju Savske Banovine. Sličnu ulogu imao je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1945. godine, kada je u njemu osnovano nekoliko ustaških vojni za Veliku župu Bilogora, kojoj je Bjelovar bio sjedištem. Nakon drugog svjetskog rata Jugoslavenska narodna armija izgrađuje u njemu svoj armijski garnizon za smještaj ljudi, naoružanja i vojne tehnike. Nakon više vojno-taktičkih ustroja krajem 1988. u sjeverozapadnoj Hrvatskoj je osnovan 32. korpus kopnene vojske čije je zapovjedništvo bilo u Varaždinu. Korpus je bio u sastavu Pete vojne oblasti čije je sjedište bilo u Zagrebu. U sastav korpusa ušle su snage JNA iz Varaždina, Čakovca, Bjelovara, Dugog Sela, Zagreba, Virovitice, Koprivnice i Križevaca. U gradu Bjelovaru bila je stacionirana 265. mehanizirana brigada JNA «A» klasifikacije s velikom količinom oklopne, topničke, transportne i druge borbene i neborbene tehnike razmještene u nekoliko vojnih objekata u gradu. Kao ilustracija snage brigade možemo navesti podatak da je 21. ožujka 1991. prilikom nadzora Inspekcije Oružanih snaga SFRJ brigada nakon dobivanja borbene uzbune pokrenula 151 borbeno i 92 neborbena vozila, pokazavši time svoju visoku bojnu spremnost. U Bjelovaru je još bilo Zapovjedništvo 28. partizanske divizije i jedne njene partizanske brigade.
- garnizonska vojarna «Božidar Adžija» na Vojnoviću u zapadnom dijelu Bjelovara. U vojarni se nalazilo zapovjedništvo garnizona i većina ratne tehnike 265. mehanizirane brigade JNA sa posadom od 500 oficira, mlađih oficira i vojnika.
- garnizonski Dom JNA u središtu Bjelovara s malim stražarskim osiguranjem.
- vojno skladište Logor u predjelu Bjelovara zvanog Sajmište. Tu su se nalazili uskladišteni tenkovi i druga ratna tehnika 265. mehanizirane brigade, te naoružanje Teritorijalne obrane općine Bjelovar pod osiguranjem od oko 50 oficira, mlađih oficira i vojnika JNA.
- radarska postaja i centar veza protuzračne obrane JNA u Zvijercima na sjevernom rubu grada Bjelovara kod prigradskog naselja Trojstveni Markovac.
- vojno skladište Barutana smješteno u šumi Bedenik kod Bjelovara. U njemu je bilo uskladištena velika količina topničkog streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava.
Slika 1. Lokacije vojnih objekata Jugoslavenske narodne armije u gradu Bjelovaru 1991.
Približavanje rata – općina Bjelovar u 1991. godini
Izbijanje pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj vrlo brzo je ostavilo posljedica i na općinu Bjelovar, posebno njegovu Policijsku upravu. Policijska uprava Bjelovar teritorijalno je obuhvaćala područje Zajednica općina Bjelovar, te je u svom sastavu imala osam policijskih postaja u Čazmi, Daruvaru, Đurđevcu, Grubišnom Polju, Koprivnici, Križevcima, Virovitici i Pakracu. Napad pobunjenih hrvatskih Srba 1. ožujka 1991. na Policijsku postaju u Pakracu, što je zapravo početak projekta razbijanja Hrvatske, donio je ratna djelovanja bliže gradu Bjelovaru. Iako je pobuna brzo slomljena pomoću specijalnih postrojba MUP-a Hrvatske, vojni garnizon JNA iz Bjelovara poslao je na pakračko područje između ostalog i oklopni bataljun 265. mehanizirane brigade iz Bjelovara radi uspostave «tampon zone».
U isto vrijeme u susjednoj općini Grubišnom Polju održavala se sjednica Regionalnog odbora SDS-a na kojoj je dana podrška JNA i njezinim naporima za stabilizacijom zemlje, te da SDS «ni po koju cijenu ne odustaje od Jugoslavije (...) i da Srbi u Hrvatskoj su spremni platiti svaku cijenu za pripadanje Jugoslaviji.» Polako je izlazilo na vidjelo da je većina srpskog stanovništva potpala pod utjecaj propagande SDS-a o njihovoj «ugroženosti» u Hrvatskoj. Nakon tih događaja odnosi između JNA i Izvršnog vijeća bjelovarske općine postajali su sve napetiji. Već je početkom godine HDZ, prilikom afere o razoružanju «paravojnih formacija» vladajuća stranka u općini Bjelovar poslala apel u kojem se pozivaju građani Bjelovara «da ne nasjedaju na provokacije militantnih dijelova JNA i njihovih istomišljenika, kojima je cilj rušenje vlasti demokratske Republike Hrvatske». Tako je na inicijativu Izvršnog vijeća SO Bjelovar sazvan sastanak s predstavnicima šest političkih stranaka koje su djelovale u općini Bjelovar, u cilju osnivanja Međustranačkog vijeća narodne zaštite za općinu Bjelovar, radi što učinkovitije organizacije obrane grada, i radi «formiranja nenaouružanih dobrovoljačkih odreda». Na svojoj prvoj sjednici 9. travnja 1991. godine Međustranačko vijeće je razmatralo vanjskopolitički situaciju u zemlji i općini Bjelovar. Upućeno je i pismo podrške predsjedniku dr. Franji Tuđmanu u kojemu se ističe da «se JNA u posljednjim događajima stavila na terorističku stranu (pobunjenih Srba op.a.). Dajemo do znanja toj tkz. JNA da ju ne priznajemo svojom armijom i da takvu armiju više ne želimo i nećemo slati svoje sinove i nećemo je financirati.» Utjecaj ovog Vijeća je ubrzo proširen osnivanjem njegovih ogranaka po mjesnim zajednicama, u kojima je odziv za upis u dragovoljačke odrede narodne zaštite bio izrazito velik.
U takvim je uvjetima općina Bjelovar dočekala i referendum na kojemu su se stanovnici općine Bjelovara mogli izjasniti o budućem političkom položaju Republike Hrvatske. Od 50.853 glasača u općini Bjelovar na referendum je izašlo 45.185 građana ili 88.29 %. Za plavi listić na kojemu se spominje Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država glasalo je 41.701 glasač, ili 93.30 %, dok je protiv bilo 2.398 glasača ili 5.45 %. Tako su se građani općine Bjelovara kao i ostatak zemlje nesumnjivo velikom većinom opredijelili za suverenost. Na osnovi takvih rezultata referenduma Sabor Republike Hrvatske je 25. lipnja 1991. proglasio samostalnost zemlje, ali ipak je pod pritiskom Europske zajednice proglašen tromjesečni moratorij. Sigurnosna situacija u općini Bjelovar se u drugoj polovici 1991. godine počela još više pogoršavati, što je donekle zaustavilo gospodarsku djelatnost. Tako je otkazan poznati Bjelovarski poljoprivredni sajam, jer su «inozemni izlagači otkazali svoje sudjelovanje obrazlažući to sigurnosno-političkim stanjem u zemlji».
Svjesni da je sukob sa pobunjenim Srbima i prosrpskom Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) neizbježan, politički vrh Hrvatske je krajem 1990. godine donio tajnu odluku o postupnom naoružavanju. Tako je Općinski odbor HDZ-a Bjelovar na sastanku sa ministrom obrane Republike Hrvatske Martinom Špegeljom obaviješten o skoroj dopremi oružja na bjelovarsko područje. Tako je u «kasne večernje sate stigla prva pošiljka sa oružjem (oko 360 kalašnjikova)», koju je trebalo podijeliti tajno u suradnji sa ograncima HDZ-a. Prvu provjeru takve postrojbe imale su u noći sa 25/26. siječnja 1991. godine kada je postojala mogućnost da JNA napravi vojni udar u Hrvatskoj. Tako su jedni izašli «naoružani puškama i molotovljevim koktelima, a drugi nenaoružani da bi spriječili izlazak JNA iz vojarni.»
Ubrzo zatim 23. veljače ustrojena je Specijalna jedinica Policijske uprave Bjelovar «Omege» u koju su ušli policajci iz policijskih postaja uprave. Te postrojbe su bile jedinice za posebne namjene koje su mogle brzo intervenirati na terenu Jedna satnija specijalaca iz Policijske uprave Bjelovar sudjelovala je i u akciji u Pakracu kada je tamošnja Skupština općine Pakrac donijela odluku o ulasku tamošnje policijske stanice u sastav SUP-a Krajine, a srpski policajci su razoružali svoje kolege hrvatske nacionalnosti. Nakon brze intervencije hrvatske specijalne policije, koja je razoružala srpske pobunjenike, predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović, bez dogovora sa ostalim članovima toga tijela odobrio je ulazak snaga JNA na to područje, a tim snagama se pridružila jedna vojna formacija iz garnizona u Bjelovaru. Tim povodom je istoga dana Skupština općine Bjelovar uputila prosvjed koji glasi «Osuđujemo prijedlog saveznog sekretara za narodnu obranu i reagiranje Predsjedništva SFRJ dr. Borisava Jovića, koji je suglasan sa pokretom odgovarajućih jedinica JNA prema Pakracu. Osuđujemo miješanje vojnih vlasti u poslove legitimno izabranih tijela Republike Hrvatske i u njezine demokratske procese.» Intenziviranje ratnih djelovanja u Zapadnoj Slavoniji dovelo je do početka organiziranja većih vojnih postrojbi u općini Bjelovar, poput samostalne satnije, kasnije «A» satnije 105. brigade Zbora narodne garde (ZNG), Diverzantskog voda i protudiverzantske čete, većinom naoružane lakim naoružanjem. Veliki dio tih postrojbi formiran je na dobrovoljnoj osnovi, a Stjepan Ivanić zapovjednik 105. brigade govori da je sam išao tamo «gdje sam doznao da postoje naoružane skupine domoljuba, kao u Velikoj Pisanici» te je uvjeravao članove Kriznog štaba velike Pisanice «da ih uvrsti u formaciju brigade». Slično je bili i u selu Rovišću kraj Bjelovara gdje je nakon informacije o postojanju brojnije skupine naoružanih ljudi, koji nisu bili formirani kao vojna postrojba, otišao tamo i osnovao satniju od tih ljudi. Početkom lipnja 1991. godine unutar Diverzantskog voda napravljen je plan fortifikacijskih prepreka i plan miniranja, za sve prometne pravce i puteve koje je u slučaju potrebe trebalo zapriječiti. U izgradnju fortifikacijskih prepreka uključili su se radnici radionice Remont vlakova Bjelovar i radnici Tehnogradnje. Bilo je predviđeno da se zapriječe i miniraju pravci: Bjelovar – Severin - Veliki Grđevac, Bjelovar - Veliko Trojstvo - Šandrovac, Bjelovar – Kupinovac - Đurđevac, Bjelovar - Gornje Plavnice - Lipovo Brdo, Bjelovar – Korenovo - Čazma, Bjelovar – Predavac - Vrbovec te pravac Bjelovar – Brezovac - Međurača. Imenovani su i ljudi u mjesnim Kriznim štabovima koji su bila zaduženi za spomenute pravce. Pored tih vojnih priprema različite civilne grupacije su u suradnji sa Izvršnim vijećem SO Bjelovar vršile konstantni pritisak na JNA svojim demonstrativnim okupljanjima, mirnim demonstracijama i peticijama. Tako je u središtu Bjelovara organiziran skup «Zbor građana srpske nacionalnosti» na kojemu je pred oko 200 ljudi izražena «podrška hrvatskim zahtjevima». Organizirano je skupljanje potpisa građana za peticiju da se vojnici na odsluženju vojnog roka što prije vrate živi i zdravi svojim obiteljima što ga je provelo Društvo austrijsko-hrvatskog prijateljstva od 11. srpnja 1991. godine, i tom prilikom skupljeno je 2351 potpis građana u samo jednom danu. Istoga dana je organiziran mirni prosvjed žena i majki vojnika u JNA na kojemu se traži zaustavljanje «bezumnog i bezrazložnog pogibanja vojnika za ideologiju nekolicine ratničkih oficira». Na skupu su dominirati transparenti sa naslovima «Hoćemo djecu, a ne mrtvačke sanduke», «Generali, podnesite ostavke», «Srpska armijo, odstupi». Rijetki su bili nastupi poput onoga Regionalnog odbora Bjelovar Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju (SK-PJ), koji su otvoreno pozivali na pokretanje krivične odgovornosti «hrvatskog vrha», pozivali na uhićenja odgovornih «za stanje u Jugoslaviji» i nadasve pozivi biračima u Hrvatskoj da se ne odazovu na referendum za samostalnost koji je raspisan za 19. svibanj 1991. godine. Upravo je tih dana iz Komande Varaždinskog korpusa 30. lipnja 1991. godine došla u Komandu 265. mehanizirane brigade u Bjelovaru naredba da se dade dataljna procjena odaziva vojnih obaveznika u slučaju mobilizacije s područja Bjelovara (pokriva pet općina). U odgovoru iz Komande garnizona u Bjelovaru došao je odgovor da se „teritorija sa koje se popunjavamo naseljana stanovništvom koje je u većini opredjeljeno za HDZ i koji su u suštini protiv JNA“, te da se „svakodnevno agituje da se vojni obaveznici ne odazivaju na eventualni zahtjev za mobilizaciju, što većina prihvaća“. Komanda u Bjelovaru procjenjuje da bi odaziv u najboljem slučaju bio oko 20%, jer su po nacionalnom sastavu 75% pričuvnika Hrvati politički opredjeljeni za „desne stranke“, s velikim utjecajem crkve „preko koje takođe djeluje HDZ“. Uz procjenjeni odaziv bilo bi potrebno za 60% popunu postrojbe oko 150-200 dragovoljaca koje bi se moglo pridodati borbenom i logističkom dijelu brigade“.
Izbijanje sukoba
Sve veće zaoštravanje jugoslavenske krize i otvoreni početak ratnih djelovanja u Hrvatskoj prisilio je politički vrh Republike Hrvatske u svrhu stvaranja jedinstvenog sustava obrane na osnivanje Kriznih štabova, od razine regije, općina do mjesnih zajednica, a početkom kolovoza donijeta odluka o osnivanju štabova i odreda Narodne zaštite. Krizni štab za Bilogorsko-podravsku regiju osnovan je 29. srpnja 1991. godine. Sastavni dijelovi toga tijela bili su općinski Krizni štabovi. Glavni zadatak regionalnog Kriznog štaba bio je «koordiniranje što kvalitetnijih obrambenih priprema kako u regiji tako i u općinama». Uz članove Izvršnog vijeća SO Bjelovar u Krizni štab za obranu općine Bjelovar su imenovani i predstavnici nekih političkih stranaka i drugi ugledniji građani grada, sa svrhom da bi obrana grada bila što šira i sveobuhvatnija. Ubrzo su formirani i Krizni štabovi u 60 mjesnih zajednica općine Bjelovar po istom principu. Članovi općinskog Kriznog štaba Bjelovar su pojedinačno obilazili Krizne štabove mjesnih zajednica. Posjetom Kriznom štabu mjesne zajednice Rovišće utvrđeno je da je ustrojeno odjeljenje za prvu medicinsku pomoć, odjeljenje za spašavanje iz ruševina, plan za evakuaciju, te da su osigurane glavne prometne točke, a sustav veza je poboljšan. Naglašeno je da u slučaju rata Krizni štab preuzima svu civilnu i vojnu vlast, kao i organizaciju obrane. Donijeta je odluka da se Narodna zaštita odvaja od civilne zaštite i postaje organizacija sa vojnim ustrojem. S obzirom na veliki odaziv dragovoljaca u redove Narodne zaštite (NZ) postavilo se pitanje nabavke oružja. Zapovjednik štaba Teritorijalne općine (TO) Bjelovar Stjepan Budimski nekoliko puta je pokušavao doći do oduzetog oružja TO koje se nalazilo u skladištima JNA, a usprkos, kao stoji u izjavi, «propusnica, koje posjedujemo kao radnici TO» to nam je stalno onemogućavano. U daljnjem izlaganju Budimski je istaknuo da je «mobiliziran širi dio stanovništva, u svim vidovima, kroz civilnu zaštitu, policijske snage, snage TO i Zbora narodne garde, a postoje i nenaoružani odredi». Uskoro je u Bjelovaru organizirana vlastita proizvodnja oružja. Proizvodnja pušaka se počinje izvoditi u Drvnoj industriji «Česma», minobacači u Tvornici traktora «Tomo Vinković» i zanatskoj radnji «Vidak». Poduzeće «Tehnika» počinje graditi improvizirana oklopna vozila, dok se «Ljevaonica» orijentirala na proizvodnju pušaka.
Događaji koji su prethodili osvajanju vojnih objekata JNA u Bjelovaru, stvaranje Kriznog štaba SO Bjelovar, ustrojavanje odreda Narodne zaštite, stvaranje specijalnih snaga MUP-a grubo su govorili o ratnoj realnosti koja je pogodila bjelovarski kraj. Organi lokalne vlasti djelovali su preventivno i pooštrili mjere sigurnosti. Još početkom kolovoza je Sekretarijat za narodnu obranu općine Bjelovar donio odluku o «zaštiti ljudi, spašavanju materijalnih sredstava i uključivanju građana u sustav obrane RH» dok je jedna točka govorila o «izradi i postavljanju zapreka za vojna borbena sredstva (u suradnji sa sindikatima i poduzećima).
Otvoreni sukob između JNA i hrvatskih snaga dogodio 16. kolovoza u Zapadnoj Slavoniji u mjestu Okučani. Iz vojarne u Bjelovaru poslana je u Okučane borbena skupina 265. mehanizirane brigade koja se sukobila s hrvatskim snagama. Prvi ozbiljniji incident na bjelovarskom području izbio je u ujutro 1. rujna 1991. u mjestu Kupinovcu kraj Bjelovara gdje je na nadzornoj točki Narodne zaštite razoružano 14 vojnika i oficira JNA koji su bili na putu iz Koprivnice u Bjelovar. U razgovoru sa predsjednikom Kriznog štaba Bjelovar zapovjednik bjelovarskog garnizona JNA pukovnik Rajko Kovačević tražio je da se oduzeto naoružanje odmah vrati do 14. sati, a spor je riješen tako da je pukovniku Kovačeviću rečeno da je oružje poslato u MUP Zagreb. Drugi incident dogodio se kada su dva mladića iz sela Hrgovljani nagovarali jednog vojnika JNA da pobjegne, a ovaj ih je uhitio i odveo u vojarnu. Na pritisak Kriznog štaba Bjelovar mladići su ubrzo pušteni. Događaj koji je znatno radikalizirao situaciju u gradu bio je nestanak 18 hrvatskih dragovoljaca iz Bjelovara 9. rujna 1991. u blizini sela Kusonje kod Pakraca. Rodbina nestalih je zahtijevala od Kriznog štaba konkretne poteze prema pripadnicima JNA u gradu, tako i istragu o sudbini nestalih. Na pritisak Kriznog štaba JNA je poslala svog predstavnika da razgovara sa rodbinom nestalih, no sve je završilo izjavama da JNA nema nikakva saznanja ni vijesti o nestalim ljudima.
Na drugim dijelovima Hrvatske djelovanje JNA protiv Republike Hrvatske bilo je još transparentnije. Njeno postupanje prisililo je predsjednika Republike Hrvatske da 12. rujna 1991. godine donese odluku o blokiranju svih vojarni JNA u Hrvatskoj i obustavu snadbijevanja tih vojarni strujom, hranom i vodom. Tim povodom donesena je odluka Sekretarijata za društvene djelatnosti općine Bjelovar da se nastava u svim gradskim školama prekida do daljnega. S obzirom da su vojnici u opkoljenim vojarnama bili pod medijskom blokadom Ministarstvo informiranja je naložio da se u krugu vojarne postave razglasi, kako bi predaje vojarni i ljudstva u ostalim vojarnama u Hrvatskoj, olakšalo odluku o predaji i garnizona u Bjelovaru. Tih dana oglasilo se svojim dopisom Općinsko društvo hrvatskih ratnih veterana u kojem se traži da se oficiri JNA «časno i bez otpora predaju vojarnu hrvatskim oružanim snagama u Bjelovaru.» Krizni štab Bjelovar stalno je nastojao da izvrši podvajanja i pomutnju u redovima JNA u Bjelovaru nudeći njihovim pripadnicima iste takve činove i u Hrvatskoj vojsci. Predsjednik Skupštine općine grada Bjelovara Stanislav Pavlić govorio je o dvije grupe u JNA, «prvi su oni koji podržavaju velikosrpsku ideju (…) a znatno veći dio spada u drugu grupu, koji je ostao u okupatorskoj vojsci, jer im ona nudi osobnu sigurnost i egzistenciju za njihove obitelji (…) sada im je pružena mogućnost na nastave svoj vojnički poziv u HV.» Najveća opasnost za sigurnost grada prijetila je iz vojarne JNA Božidar Adžija smještene u Bjelovaru. Uz vojarnu, potencijalni izvor prijetnje bio je Dom JNA u središtu grada, vojno skladište Barutana u šumi Bedenik nedaleko Bjelovara, vojni objekti u Zvijercima i objekti na prostoru tkz. «Logora», takođe blizu središta grada.
Vojni objekti u gradu bili su jedina realna prijetnja, no postojala je mogućnost da dobiju pomoć Banjalučkog korpusa JNA iz zapadne Slavonije, što je ubrzalo hrvatske pripreme za napad. Ne treba izgubiti iz vida da je i oružje pohranjeno u vojnim objektima, posebno oklopna vozila, bila prijeko potrebna jedinicama ZNG i na drugim područjima Hrvatske. U periodu od 21. do 29. rujna Zapovjedništvo obrane Bjelovara počelo je pripreme za obračun. Objekti JNA bili su pod potpunom blokadom, zapreke su postavljene na svim izlazima iz objekata, formirane su topničke jedinice i uspostavljen je sustav protuzračne obrane, te su napravljeni svi operativni planovi razoružanja jedinica JNA u Bjelovaru. Dana 27. rujna došla je zapovjed iz Glavnog stožera Hrvatske vojske u kojoj je stajao da se situacija u Bjelovaru i garnizonu JNA treba razriješiti u vremenu od 28. do 30. rujna. Prema planu «Bilogora» Krizni štab Bjelovar trebao je koordinirati sve akcije hrvatskih snaga iz Bjelovara, nekih pridodatih jedinica iz Varaždina, a za zapovjednika operacije izabran je pukovnik Želimir Škarec pripadnik Glavnog stožera Hrvatske vojske. Prema naredbi načelnika Glavnog stožera generala Antuna Tusa naložena je tajna likvidacija ekstremnih osoba prije nego svojim nepromišljenim postupcima «nanesu masovne gubitke pučanstva i ogromne materijalne štete». Odmah početkom blokade u gradovima u okolici Bjelovara neki objekti JNA ubrzo su pali u hrvatske ruke. Tako je u Križevcima 17. rujna zauzeto skladište JNA Široko Brezje te vojarna Kalnik. Već 15. rujna padaju pogranične karaule JNA Terezino Polje i Novi Gradac kraj Virovitice, a uskoro Virovitičani osvajaju i vojarnu «Nikola Miljanović Karaula» u Virovitici. Najveći pljen u hrvatske ruke je pao 22. rujna kada je u Varaždinu došlo do predaje vojarne Kalnički partizani i Zapovjedništva varaždinskog korpusa.
Duga serija pregovora članova Kriznog štaba Bjelovar sa pukovnikom Rajkom Kovačevićem u kojima se predstavnicima JNA nudila mirna predaja i mogućnost biranja odlaska sa osobnim naoružanjem, nije uspjela. Većina zahtjeva koje je komanda garnizona JNA Bjelovar upućivala Kriznom štabu Bjelovar odnosila se na deblokadu vojarne i povratak normalnog opskrbljavanja vojarne strujom, vodom i prehrambenim namirnicama, te pozivi da se onemoguće «provokatori» koji noću rade provokacije. Na neprestane upite Kriznog štaba Bjelovar što dio jedinica JNA iz bjelovarskog garnizona radi u Okučanima, u jednom dopisu iz garnizona stoji da je od «pretpostavljene komande» stiglo naređenje da se dio jedinica uputi u rejon Okučana (...) čime je ona izašla iz nadležnosti garnizona Bjelovar.» Krizni štab Bjelovar odbijao je da prekine blokadu vojarni navodeći da se u vojarni nalazi neutvrđeni broj civila (rezervista) i članova obitelji časnika, te prebjega civila iz drugih krajeva, te da je naredbom predsjednika Republike Hrvatske o prekidu vatre od 22. rujna 1991. precizirano da se opskrbljuju samo aktivni oficiri i vojnici na odsluženju redovitog vojnog roka. Treba reći da je dio Srba koji se sklonio u vojarnu napustio svoje kuće zbog straha i osjećaja nesigurnosti, ali isto tako i zbog stajališta da ne želi prihvatiti novu hrvatsku vlast, čekajući trenutak da JNA ovlada Hrvatskom. Pojedini oficiri JNA unutar bjelovarskog Zapovjedništva zahtjevali su kompletan premještaj 265. mehanizirane brigade sa cjelokupnom opremom u Srbiju ili Bosnu i Hercegovinu ili na teritorij Zapadne Slavonije što su ga kontrolirali pobunjeni Srbi. U suprotnom su prijetili da će u slučaju neispunjenja njihovih zahtjeva i pokušaja zauzimanja vojarne i ostalih vojnih objakata u Bjelovaru upotrijebiti sva raspoloživa oružja da se odupru hrvatskim jedinicama. To se slagalo sa planom Zapovjedništva Pete vojne oblasti JNA gdje su se dijelovi Varaždinskog korpusa iz Bjelovara i Koprivnice trebali probiti smjerom Bjelovar – Grubišno Polje – Daruvar i tu spojiti sa snagama Banjalučkog korpusa koji je nadirao iz Bosne i Hercegovine i ući u njegov sastav. Treba napomenuti da je blizina srpskih uporišta u istočnoj zoni Bilogore, oko Grubišnog Polja i Daruvara dodatno pogoršavala inače zapaljivu situaciju oko vojarne, iz koje su održavani kontakti sa srpskim pobunjenicima u zapadnoj Slavoniji. Da bi se spriječio pokušaj proboja snaga JNA iz vojarne prema teritoriju pobunenih Srba, angažirane su postrojbe 105. bjelovarske brigade, koje su zauzele sve pravce prema tom području. Tako se 1. bojna (bjelovarska) nalazila u selima Bedenik i Velika Pisanica, 2. bojna (čazmanska) je držala položaj u selu Narti nedaleko Bjelovara, 3. bojna (đurđevačka) je zaposjela pravce koji su od Bjelovara vodili u Podravinu. Neki djelovi 105. brigade imali su druge različite zadatke. Tako je inžinjerija 105. brigade imala zadatak koji je uključivao rušenje pojednih objekata u gradu i izvan njega radi stvaranje zapreka na cestama, vod PZO 105. brigade angažiran je na protuzračnoj obrani grada na položajima u susjednim naseljima poput Trojstvenog Markovca, Ždralova i Starih Plavnica, sa skromnim naoružanjem (2 PAM-a 12,7 mm i 2 topa 20/1 mm), dok su se pripadnici 9 skupina lovaca tenkova nalazili na predviđenim mjestima na pravcima mogućih izlazaka snaga JNA iz opkoljene vojarne. Nedostatak adekvatnih protuoklopnih sredstava pokazuje poziv zapovjedništva Zbora narodne garde iz Zagreba Kriznom štabu Bjelovar od 23. rujna 1991. godine, od kojeg se traži da pošalje svog predstavnika radi preuzimanja «200 flaša "Molotovljevih koktela"». Na pravcu prema Đurđevcu su se nalazila tri borbena oklopna vozila (BOV) naoružana «maljutkama», što su netom preuzeta iz Virovitice. Radi opisa cjelokupne atmosfere u gradu navedimo da je tjednik «Bjelovarski list» često donosio reportaže iz susjednih naselja, u kojima su se ratna djelovanja znatno razmahala. Tako je razgovoru sa Tugomirom Bublićem, jednim od zapovjednika obrane Grubišnog Polja postalo neosporno da «pobunjeni Srbi imaju svu moguću pomoć armije, što je nedvojbeno dokazano», a da je većina srpskog stanovništva u općini Grubišno Polje otišla «drugim riječima, u četnike».
Ujutro 29. rujna 1991. poslije 17 dana blokade, nakon što je zapovjednik JNA ponovo odbio mogućnost mirne predaje, postrojbe ZNG i policije su je napale. Tokom dana je na grad iz vojarne ispaljeno više desetaka raznih projektila. Prema porukama koje su dešifrirane pukovnik Kovačević je tražio od Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu bombardiranje grada i položaje hrvatskih branitelja zrakoplovstvom. U jednom intervalu borbe za vojarnu došlo je do pometnje kada je Komanda 5. vojne oblasti iz Zagreba uspjela izvršiti pritisak na hrvatske vlasti u Zagrebu i promatračku misiju Evropske zajednice da nalože prestanak borbi u Bjelovaru. Ipak izravno naređenje za prestanak borbi iz Glavnog stožera nije izvršeno, dok je promatračka misija Evropske zajednice koja je poslata iz Zagreba «radi posredovanja u sukobu», zaustavljena ne prilazu Bjelovaru. Međutim prema izjavi predsjednika Kriznog štaba Bjelovar Jure Šimića, istog dana tokom trajanja borbi ga je nazvao general Petar Stipetić iz Glavnog stožera Hrvatske vojske i dao je podršku Kriznom štabu Bjelovar da ustraju u svojim naporima. Radio Bjelovar je svaki sat prenosio poruku Kriznog štaba Bjelovar u kojemu se pozivaju oficiri i vojnici tkz. JNA da je «ovo posljedni poziv vama, koji napadate nas i naš grad, da mirno i dostojanstveno bez oružja napustite kasarnu i da se predate braniteljima grada». Nakon gotovo cijelog dana borbi, oko 19.00 sati pripadnici JNA su se predali. Zarobljeno je 365 vojnika i 60 oficira JNA, dok je neutvrđeni broj poginuo zajedno sa zapovjednikom vojarne.
U redovima hrvatskih branitelja došlo je do teških gubitaka, kada je dignuto u zrak vojno skladište na «Barutani» u šumi Bedenik, gdje je poginulo 11 branitelja koji su vojno skladište držali u blokadi. Eksplozija je gotovo zbrisala šumu u krugu od 200 metara, a detonacija se čula na udaljenosti od 20 km. Udarni val odnio je krovove kuća u Hrgovljanima i u nekoliko drugih okolnih sela. Postrojbe ZNG imale su ukupno 17 ljudi ranjenih, dok je u bjelovarsku bolnicu ukupno primljeno 100 ranjenika, od kojih su 30 bili vojnici JNA. Poginulo je i pet civila od granatiranja okolice i grada. Sam grad doživio je znatna razaranja i oštećenja objekata. Tako je u Bjelovaru i susjednom selu Hrgovljani bio uništeno ili oštećeno: 437 stambenih zgrada, 513 stanova, te 169 gospodarskih zgrada. Od javnih institucija, poduzeća i sl., bilo je oštećeno oko 25 zgrada. Najviše je stradala Policijska uprava Bjelovar, Hrvatske pošte i telekomunikacija te silos «Prerade». Osvajanjem svih vojnih objekata JNA u gradu uvelike je stabilizirana sigurnosna situacija. U slamanju vojnog otpora iz vojarne najbolje je poslužila baterija topova T-12 s položaja u selu Hrgovljani, jer je u neposrednoj borbi izravnim pogocima onesposobljen veći broj oklopnih borbenih vozila.
Vojni plijen bio je impozantan: u vojarni «Božidar Adžija» preuzeto je 75 tenkova T-55, tri laka tenka PT 76, devet haubica 122 mm, četiri VBR-a «Plamen», 77 borbenih vozila pješaštva M-80, a iz vojnog skladišta na Logoru kompletno naoružanje TO općina Regije Bjelovar koje je bilo oduzeto, naoružanje i oprema 1. partizanske brigade 28. partizanske divizije (između ostalog oko 1300 automatskih pušaka, puškomitraljeza i mitraljeza), te oko 100 kamiona raznih namjena i dr. Većina zarobljenih oficira, mlađih oficira i vojnika JNA u vojarni je ubrzo razmjenjena za zarobljene pripadnike Hrvatske vojske. Razmjena je izvršena 14. studenog 1991. na mostu između Slavonskog i Bosanskog Šamca (granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine), po principu «Svi za sve», pod posredovanjem Međunarodne organizacije Crveni križ.
Zaključak
Pogoršanje političke situacije u Hrvatskoj nakon višestranačkih izbora raspirivanjem srpske pobune i sprečavanjem snaga JNA da postrojbe MUP-a Hrvatske uvedu ustavni poredak Republike Hrvatske na pobunjenim područjima odrazili su se i na područje bjelovarske općine. Situacija u gradu je zbog mnogih vojnih objekata i povremenog provociranja snaga JNA postajala sve napetija. Postajalo je sve jasnije da JNA podržava srpske pobunjenike svojom strategijom «tampon zona», a kasnije i otvoreno s njima napada postrojbe hrvatske vojske. Zbog toga su općinske vlasti već početkom kolovoza počele ustrojavati svoje obrambene snage. Tako je počelo ustrojavanje zametka buduće 105. brigade, Diverzantskog voda, protudiverzantske čete i odreda Narodne zaštite. Početkom kolovoza ustrojen je Krizni štab općine Bjelovar koje je preuzeo koordinaciju svih obrambenih napora na području općine. Nakon niza pregovora i odbijanja mirne predaje postrojbe ZNG i policije sukobile su se snagama JNA u Bjelovaru u žestokom okršaju. Osvajanjem glavne vojarne JNA Božidar Adžija i dizanjem u zrak vojnog skladišta «Barutana», pri kojemu pogiba najviše hrvatskih vojnika, postrojbe JNA su potpuno poražene. Usprkos tome što se je u jednom trenutku pojavila politička potreba za zaustavljanjem napada na vojarnu, osvajanje vojarni u Bjelovaru je odlukom Kriznog štaba Bjelovar ipak nastavljeno. Napad bio u tijeku i pred uspjehom, jer su svi objekti JNA, osim vojnog garnizona, u gradu pali u hrvatske ruke, a postojala je prešćutna podrška i u Glavnom stožeru Hrvatske vojske da se napad nastavi. Pored poboljšanja sigurnosne situacije na području grada, hrvatske postrojbe su zaplijenile znatno naoružanje, posebno oklopništvo, što je poslužilo i drugim hrvatskim postrojbama u raznim dijelovima zemlje. Eliminacijom snaga JNA u gradu Bjelovaru postrojbe ZNG uključile su se u obranu Zapadne Slavonije.
Dodatak
Popis poginulih hrvatskih vojnika i civila u gradu Bjelovaru 29.IX 1991. godine.
Redni broj Prezime i ime poginulog Datum i mjesto pogibije
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
CVRTILA Ivan
KUKAL Eduard
LEGČEVIĆ Stevo
MAKAR Vladimir
PAUNOVIĆ Siniša
PERVAN Dražen
PETRIĆ Nikola
ŠIMIĆ Mario
TROGRLIĆ Ivan
TUKERIĆ Marko
VUKOVIĆ Milan
ŽAJA Tihomir
DANJEK Amalija, civil
PAVLEKA Ruža, civil
KLIŠANIĆ Katica, civil
KOZIĆ Petar, civil
ŠARIĆ Tomislav, civil
29.IX 1991. kod Barutane
29.IX 1991. kod Barutane
29.IX 1991 kod Barutane
29.IX 1991 kod Barutane
29.IX 1991 kod Barutane
29.IX 1991 kod Barutane
29.IX 1991 kod Barutane
29.IX 1991. kod Barutane
29.IX 1991. kod Barutane
29.IX 1991. kod Barutane
29.IX 1991. kod Barutane
29.IX 1991. kod Vojarne
29.IX 1991.
29.IX 1991.
29.IX 1991.
29.IX 1991.
29.IX 1991.
SUMMARY/SADRŽAJ
Gubitkom političkog monopola Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) nad jugoslavenskim društvom, koje se nalazilo u dubokoj gospodarskoj krizi, u novim uvjetima političkog pluralizma nastupile su snage koje su počele različito tumačiti budućnost Jugoslavije i naroda na ovim prostorima. Rješavanje nacionalnih problema i pitanje državnosti postali su glavni ciljevi, najviše u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Hrvatska i Slovenija su nastojali izboriti što veće autonomije svojih republika ili neovisnost tih država, dok je Srbija bila uporna u zalaganju za održanje države u kojoj će biti srpski narod ostati zajedno po svaku cijenu. Politička kriza u Jugoslaviji i posvemašnje pogoršanje sigurnosne situacije u zemlji tokom početka 90-tih godina, a i postupno raspirivanje pobune Srba u Hrvatskoj koji su težili odvajanju od Hrvatske i podrška JNA srpskom rukovodstvu i njegovim težnjama doveli su do toga da je miran rasplet jugoslavenske drame postao posve nemoguć. Takvo stanje u državi se vrlo brzo odrazilo i na području bjelovarske općine i grada Bjelovara, koji je bio jako garnizonsko uporište JNA u tom kraju. Situacija u gradu je zbog mnogih vojnih objekata i povremenog provociranja snaga JNA i nepovjerenja u njene konačne namjere postajala sve napetija. Postajalo je sve jasnije da JNA podržava srpske pobunjenike svojom strategijom «tampon zona», a kasnije i otvoreno s njima napada postrojbe hrvatske vojske u nastajanju. Zbog toga su općinske vlasti Bjelovara već početkom kolovoza počele ustrojavati svoje obrambene snage. Vrlo brzo je ustrojen Krizni štab općine Bjelovar koji je počeo raditi na koordinaciji svih obrambenih mjera. Prve vojne postrojbe u Bjelovaru poput protudiverzantskog čete, Protudiverzantskog voda, snaga MUP-a i postrojba Narodne zaštite ulijevale su sigurnost kod građana. Osnovano je i Međustranačko vijeće kojim se željelo pokazati da sve stranke su ujedinjene u obrani grada. Počeli su se stvarati i planovi kako da se vojna uporišta JNA u gradu što brže neutraliziraju, da ne bi došlo do velikih razaranja i pogibije građana. Naredbom predsjednika Republike od 12. rujna 1991. godine došlo je do blokade svih vojnih objekata JNA u gradu. Nakon niza apela, peticija i prosvjeda građana koji su tražili da se časnici JNA mirno povuku iz grada bez teškog naoružanja, komanda garnizona „Božidar Adžija“ je to stalno kategorički odbijala. Nakon niza pregovora koje su vodili članovi Kriznog štaba Bjelovar sa predstavnicima JNA i odbijanja mirne predaje postrojbe ZNG i policije sukobile su se snagama JNA u Bjelovaru u žestokom okršaju. Osvajanjem glavne vojarne JNA Božidar Adžija u večernjim satima i dizanjem u zrak vojnog skladišta «Barutana», pri kojemu pogiba najviše hrvatskih vojnika, postrojbe JNA u Bjelovaru su bile potpuno poražene. Iako je u jednom trenutku politička situacija zbog pritiska međunarodne zajednice nalagala da se napad na vojna uporišta JNA u Bjelovaru obustavi, naredba je prešćutno odbijena uz podršku Glavnog stožera Hrvatske vojske, jer je oružje koje je bilo pohranjeno u vojnim skladištima bilo neophodno za daljnju obranu Hrvatske. Tokom akcije poginulo je 12 hrvatskih vojnika i petoro civila.
Ključne riječi: Bjelovar, Domovinski rat, Jugoslavenska narodna armija (JNA), Republika Hrvatska
Post je objavljen 03.01.2008. u 01:10 sati.