Jutra su odraz treperenja noćnih leptira oko jedinog izvora svjetlosti.
Zvukovi se stapaju u buku. Ceste prestaju biti putovi, trpe težinu bjesomučnih mašina koje vladaju zatvorenim očima. Sve što možeš okusiti je standard. Jutra mi kradu bol, bateriju za inspiraciju, miris ljudskog bića i čvorove na dnu mog želuca.
Tako se život svodi na čekaonicu. Prolaznost se kreće brzo na koturaljkama i osigurava opuštenost i pobjedu nad smrću. Ništa ne iznenađuje jer umor i zatupljenost, partneri na čelu organizama, budno paze da nas ništa ne probije. Spas je riječ koju prvu brišem iz riječnika. Kad poželim izaći iz Čekaonice, kada dođe moje vrijeme, okrećem se i shvaćam da svi satovi stoje. Nedostaje li mi zvuk otkucaja ili kontrola nad.... pa, zapravo kontrole tada nije ni bilo. No, ponekad na red stigne gospođica Tama, budeći moje snove. Želja mi je da se zaljubim u sebe da ne moram gledati komadiće koji drugi vole na meni. Ako smo nazamjenjivi, kako onda popuniti rupe nakon brisanja nekog iz sebe? Noć i snovi su rijetka tekućina. Morala bi zamutiti još malo želja i potreba te ih preliti preko svog srca. Recepti su bezvrijedni bez ikakvih sastojaka.
Moram krenuti, pretvaram se u molekulu, pošećerenu molekulu
I only ask for this, emptiness replace my soul
Post je objavljen 02.01.2008. u 15:36 sati.