- Po svemu sudeći, ja ću biti prva! - valjda takve teme krenu s prvim boleštinama.
- Ne znam baš... - dometne Žarko dok su sa svojih zajedničkih sto sjedili na kauču. Dijelila ih je zdjela bijelog grožđa. Ruke bi im se tek povremeno sastale. Nad bobama. Između komentara televizijskog programa i glasnog krckanja, ona nastavi:
- Nije lijepo to kako uvijek pričaš da ću ja živjeti sto godina! Kad tako veliš, osjećam se poput nekog čudovišta.
- Od toga se ne umire. - Žarko je mislio na njenu bolest.
- A možda imam još nešto! - Eva je mislila na kakvu tešku boljku koju joj još nisu uspjeli pronaći, iako je dobar dio tjedna provodila kao zakleti hipohondar na kojekakvim pretragama.
- Umišljaš. I uostalom, čemu uvijek kreneš s tom temom!? Prvi će onaj kojeg Bog pozove. I odredi.
- Da, a ti misliš da ćeš to biti ti. To ne moraš reći. To po svemu pokazuješ i to me užasno živcira. Užasno!
- To je kad nemaš ni kučeta ni mačeta - komentirala je Senka, njihova susjeda dok smo zajedno čekale recepte u ambulanti.
- Zamislite, tako zaspati... - pridružila sam se.
- I što je tek njemu došlo u glavu!
- Govorimo li još uvijek o istom?
- Da. O susjedu koji se jučer upucao.
- O Žarku preko puta pekarnice? - upita žena koja nam je sjedila nasuprot.
- Vele da je to napravio odmah nakon što je ustanovio da ona ne diše.
- Nakon, odmah nakon, o Bože! - Sestra je prozvala Senku. A ja sam došla prije nje. Nikad mi neće biti jasno po kojem sistemu prozivaju.
Post je objavljen 01.01.2008. u 20:11 sati.