...ništa. Kad bilo koga upitate na što prvo pomisli kad se spomene New York, vjerovatno će odmah odgovoriti – kip slobode. Podignut prije više od 120 godina, žena s visoko podignutom bakljom u jednoj ruci i kamenom pločom u drugoj navješćuje slobodu Amerikancima i posjetiteljima Amerike. Milijuni imigranata koji su u prošlim stoljećima dolazili u Ameriku u potrazi za boljim životom prvo što su vidjeli nakon dugačkog putovanja preko Atlantika bio je kip slobode. Stoga bih i ja htio nekako tradicionalno započeti razgled ovog velegrada. Nažalost, sve ostaje samo na želji. Kako sam se jučer morao dići već u 09:00, što je za mene veeeooomaaa rano, a i kasno sam sinoć zaspao, danas sam odlučio 'take it easy' i prvo se malo naspavati, a onda krenuti u razgled. Moja pretpostavka da u 12:30-13:00 sati ne bi trebalo biti teško dobiti karte za kip slobode i otok Ellis, na kojem su u prošlosti bili procesuirani svi imigranti u Ameriku, pokazuje se potpuno pogrešnom. Toliko pogrešnom da po izlasku iz metroa (i nakon što sam se malo pogubio po linijama pa išao gore dolje po Manhattanu) u Battery Park, na samom jugu Manhattana odakle kreću brodovi, vidim ogroman red koji se cik-cak proteže poput jedne dugačke anakonde preko cijelog parka. Prvo pomislim da je to možda red za nešto drugo, ali ubrzo saznajem da je to «moj» red. Odnosno, «moj prvi» red u kojem se samo kupuju karte za brod, a nakon njega slijedi «drugi» red (koji nije ništa manji) za sigurnosnu kontrolu i ukrcaj na brod. Jedan dugački uzdah. Ne preostaje mi ništa drugo, nego čekati i nadati se kartama. Brodovi idu svakih 15-tak minuta od 08:30 do 15:45, ali je broj karata dnevno ograničen. Polako se približavam dvorcu Clinton (Amerikanci nisku građevinu od cigle kružna tlocrta nazivaju dvorcem, ali...), u kojem se nalazi blagajna, a onda primjećujem da to nije kraj, već se zmija nastavlja oko dvorca. Nakon tri sata čekanja konačno se približavam ulazu u dvorac. Na razglas govore da su skoro sve karte rasprodane i da upravo počinju prodavati karte za posljednji brod u 15:45. Ljudi su se uskomešali. Svi se guraju ne bi li došli do tih karata. Ali ništa ne pomaže. Mora se čekati u redu. I evo me napokon pred vratima. I policajac mi ih pred nosom zatvara! Karte su rasprodane! «Žao nam je. Pokušajte sutra. Blagajna se otvara u 08:00 sati.», govori nam on. «Moš' mislit kako ću sutra ponovno izgubiti dan čekajući u redu za jedno veliko ništa», mislim na to ja. Već sam pomalo zabrinut kako se ovakve stvari stalno događaju samo meni...
Ostaje mi otprilike sat vremena da vidim barem neki od njujorških muzeja do njihova zatvaranja. Nedaleko Battery Parka nalaze se samo dva: New York Unearthed Museum, neobičan muzej s eksponentima pronađenima prilikom čišćenja kanalizacije i tunela metroa, te Museum of American Indian, navodno najveći američki muzej posvećen Indijancima, a također pod upravom Smithsoniana. Kako je prvi nažalost zatvoren i otvara se samo po dogovoru, preostaje mi ovaj drugi. Razočaran nisam jer osim što ima puno zanimljivih indijanskih maski, odjeće i predmeta svakodnevne upotrebe, zanimljivi su i tekstovi te video isječci o životu Indijanaca, a i zgrada u kojoj je muzej smješten, nekadašnja carinarnica, prekrasna je iznutra. Naravno, ulaz je besplatan, a reda na ulazu, valjda po prvi put u Americi, nije bilo. Ovdje za 20-tak dolara kupujem prekrasnu ručno izrađenu i oslikanu posudu Navajo Indijanaca koji su živjeli u jugozapadnom dijelu današnjih SAD-a te CD s tradicionalnom indijanskom glazbom (koja će vjerovatno upotpuniti jednu od onih večera koju moji frendovi očekuju nakon povratka u domovinu).
Wall Street, Wall Street... Toliko se puno čuje o financijskom centru ne samo Amerike, već vjerovatno i čitavog svijeta. A kad konačno dođeš do Wall Streeta i vidiš ga uživo, ne možeš vjerovati da je zapravo riječ o jednoj od uskih i malenih pokrajnjih ulica Broadway Avenije. Moram priznati da sam isprva bio malo skeptičan da li sam u pravoj ulici, ali gledam ime ulice na semaforu i piše Wall Street, a malo dolje niz ulicu pronalazim i čuvenu zgradu njujorške Burze s ogromnom američkom zastavom napravljenom od božićnih lampica preko glavne fasade (naravno, neoklasicističke). Na ulazu u Wall Street diže se jedna od najstarijih njujorških crkava, Trinity Church, čiji zvonik je dugo bio najviša točka ovoga grada. A odakle ime Wall Street? Od zida koji je nekada ovdje bio podignut kako bi se Manhattan lakše branio od raznih neprijatelja. Naravno, danas od tog zida ni Z...
Još se malo šećem Broadway Avenijom koja se proteže okomito preko gotovo čitave donje polovice Manhattana (centar Manhattana bi bio Central Park) i tko zna na kojem broju završava. Na njenoj donjoj polovici na pločniku umetnute su metalne ploče s godinama važnih događaja iz američke i svjetske povijesti. Dolazim do 1950-i neke i odustajem. Gornju polovicu, čuveni SoHo, ostavljam za neki drugi dan. Ondje se nalaze ekskluzivnije trgovine odjećom i obućom, trgovine elektronikom i slično. Sada, radije malo skrećem ulijevo i posjećujem tragično mjesto World Trade Centera, gdje su do 11.09.2001. stajali neboderi blizanci, tada najviši na svijetu. Kao što je svima poznato, tog dana su se teroristi Al-Qaide, otetim avionima zabili u nebodere, nakon čega je uslijedilo njihovo potpuno urušavanje. Poginulo je oko 2750 ljudi. Danas je mjesto WTC-a jedno veliko gradilište. I ogromna rupa među visokim neboderima koja se primjećuje iz daljine. Podzemna željeznica pod nekadašnjim WTC-om je ponovno u funkciji, ali osim nje, još uvijek ovdje nema ništa. Izgleda da će se sagraditi novi neboder, koji će ponovno biti najviši na svijetu, te spomenik svima poginulima 11.09.2001. Otvoren je muzej o događajima 11.09., ali i njega mi zatvaraju pred nosom pa ostaje za neki drugi put.
Dan završavam šetnjom preko čuvenog Brooklyin Bridgea. Izgrađen 1883. godine kako bi povezao Manhattan s Brooklynom, tada dva različita grada, bio je najduži noseći most na svijetu i prvi na svijetu sagrađen od željeza. Trebalo je ukupno 16 godina, 600 graditelja i 20 izgubljenih života da bi se premostio East River. Most ima po tri trake u svakom smjeru, a sredinom mosta iznad njih nalazi se šetalište za pješake. Ranije sam pročitao priče kako treba dosta vremena da se propješači most. I ja spreman krenuh pješke u Brooklyn. Noge, na kojima sam izbrojao čak sedam žuljeva, valjda će izdržati. Malo fotkam, malo promatram most i nebodere Manhattana i Brooklyna i prije nego li sam rekao keks, već sam na drugoj strani. Toliko o dugačkoj šetnji preko mosta! Ni 15 minuta! I nakon Brooklyina, most preko Nigera u Bamaku mi se još uvijek čini puno dužim.
Brooklyn je nešto mirniji od Manhattana. Šećem se promenadom s prekrasnim pogledom na osvjetljeni Manhattan. Uz promenadu rezidencijalni blokovi kuća od svega nekoliko katova s vjerovatno najljepšim pogledom u čitavom New Yorku. Mogu samo zamisliti koliko stoji najam i najmanjeg stana u ovom dijelu Brooklyna... Svaka od zgrada ima svoj ulaz i predvorje s portirom... Baš kao na filmovima. Sjećam se jedne od epizode «Seks i grada» u kojoj se Miranda seli u Brooklyn, a ostale na to kolutaju očima jer je Manhattan jedino normalno i prihvatljivo mjesto za živjeti u New Yorku. E pa, ja ni za živu glavu ne bih htio živjeti na Manhattanu, a Brooklyn mi se čini veoma privlačnim.
Nazad u hotel naravno ne pješačim. Kako već imam sedmodnevnu neograničenu kartu za metro u čitavom New Yorku (24 dolara), u Brooklynu uzimam metro i za 15-tak minuta već sam na Columbusu (59. ulica). YMCA West End hotel (zapravo više neka vrsta studentskog doma, nego hotela) me nije došao jeftino. Cca 88 dolara po noćenju u jednokrevetnoj sobi sa zajedničkom kupaonicom u hodniku, ali kad se uzme da je u centru Manhattana, na kojem u ovom dijelu godine cijena noćenja rijetko ide ispod 500 dolara, nije loše. Zapravo, nije uopće loše. Soba je mala, ali je čista, a i imam veliki televizor. Kad se sjetim koliko sam problema imao s pronalaskom smještaja u New Yorku. I u niti jednom drugom gradu osim u New Yorku. Prvi plan je bio biti prva tri noćenja u hostelu u Brooklynu, a zatim sljedeća tri u pravom hotelu u New Jerseyu (jer isprva u Manhattanu nisam mogao ništa jeftinije pronaći). Međutim, mjesec dana prije polaska na put, dobivam mail od Lafayette Hostela u kojem je stajalo da me zbog overbookinga ne mogu smjestiti i da sam pronađem drugi smještaj. I više nakon toga nisu odgovarali na e-mailove. Mogu se pozdraviti s 10% depozita! Koliko sam samo bio ljut! Kako sad, mjesec dana prije Nove godine, pronaći normalan smještaj?! Hvala Bogu, naišao sam sasvim slučajno na neki rezervacijski sustav iz Singapura pod imenom Agoda preko kojeg sam na kraju našao YMCA. U početku sam bio jako skeptičan jer je cijena bila nekoliko puta manja od ostalih cijena u ovom dijelu godine u New Yorku. Mislio sam da je ponovno riječ o prijevari. Na sreću, moji se strahovi nisu ostvarili...
FOTOGRAFIJE NEW YORKA
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:49 sati.