Neoklasika posvuda. Danas se dajem u istraživanje američkog glavnog grada. Doduše, već sam ga vidio u noćnom izdanju, ali vidjeti i nešto iznutra poput nekog od njegovih poznatih muzeja, ne bi bilo na odmet. Kad spomeneš pojam glavnog grada, mnogi odmah pomisle da je riječ o nekom velikom gradu. S Wahingtonom nije tako. Sa svojih samo 158 km2 površine i oko 600,000 stanovnika, Washington je jedan od najmanjih glavnih gradova na svijetu u trećoj po veličini zemlji na svijetu. Mali paradoks. Čak je i naš Zagreb veći od Washingtona! Unatoč svojoj veličini (odnosno manjini), malo je gradova na svijetu koji imaju toliko kulturno-povijesnih spomenika na jednom mjestu.
Još jučer dok sam šetao oko Lincoln Memoriala i uz rijeku Potomac, s druge sam strane rijeke vidio svjetla nebodera, jedina u Washingtonu i oko njega jer sam Washington izgleda veoma europski i zgrade su mu niže gradnje, uglavnom od 10 do 15 katova. Ali ti neboderi, koje sam spomenuo, ni nisu Washington, već Arlington, a Arlington nije District of Columbia, već Virginija. District of Columbia nastao je 1791. godine kada je George Washington, prvi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, otkinuo komadić zemlje od Virginije i komadić od Marylanda, danas drugog susjeda D.C.-a, i stvorio poseban distrikt koji će se pretvoriti u američki glavni grad. Onaj tko želi, može lagano pješke popreko proći Washington od granice s Marylandom do granice s Virginijom. Šetnja ne bi trebala biti duga. Još jedna zanimljiva stvar je da Washington ima čak tri aerodroma, ali niti jedan se nalazi u D.C.-u. Washington Dulles i Washington Ronald Reagan se nalaze u Virginiji, a Baltimore Washington International, koji sam i ja koristio, u Marylandu. Po cijele dane i noći, iznad Washingtona bruje avioni.
Moja prva dnevna postaja u Washingtonu je 170 metara visok obelisk posvećen Georgeu Washingtonu, prvom predsjedniku, izgrađen od 36,000 komada mramora i granita. Gradnja je započela 1848. godine, ali kako je nestalo novca, prekinuli su je 1858. godine i nisu nastavili sve do 1876. To je razlog zašto i kamen ima dvije različite boje. Navodno se s vrha obeliska pruža prekrasan pogled na grad, a kako ja volim visine i pogotovo pentranje po raznim tornjevima, zvonicima i spomenicima, pokušavam, ali čim sam ugledao red na ulazu, i odustajem od pothvata. Dugački redovi su u ovoj zemlji užas, užas i užas. Nakon 11.09.2001. povećali su sigurnosne provjere na ulazima u sve spomenike, muzeje i slične objekte, pa se čeka i čeka na ulaz jer svatko posebno mora proći kroz detektor metala. A kad pogotovo oko Božića i Nove godine krene navala turista, osjeća se potpuni raspad sistema i duuuugački redovi na ulazima. Zapravo, u Washingtonu su ovo i jedina mjesta gdje viđam živa bića. Jer ulice i trgovi i dalje zjape gotovo prazni, a zanimljivo je i da u povijesnoj četvrti ovog grada nema nisam naišao na niti jedan kafić ili restoran (čak ni fast food!), ali niti na shopping centre. Gdje jedu i gdje kupuju onih 600,000 koji valjda žive u Washingtonu, još uvijek mi je jedna velika nepoznanica.
Dok vani pljušti ko iz kabla (potpuni kontrast jučerašnjem suncu i ugodnom vremenu), ja bez kišobrana šećem ponovno preko parka koji odvaja Washingtonov obelisk od Capitola. Kada sam izlazio iz hotela, mislio sam: «Ma neće padati.». I prevario se. Jer izgleda kao da danas kiša neće prestati. A u hotel mi se ne vraća jer ću tako izgubiti dragocjeno vrijeme. Muzeji ovdje u Americi imaju veoma kratko radno vrijeme – od cca 09:30-10:00 do 15:30-16:00 sati.
Na Capitolu me već čeka drugo iznenađenje. Reda za ulaznice nema. Ali samo zato jer više nema ulaznica. U sve povijesne zgrade i muzeje Washingtona ulaz je besplatan, ali za većinu se unaprijed trebaju pribaviti besplatne ulaznice. Očito doći nekih tri sata prije zatvaranja nije dovoljno. Valjda treba probdjeti noć na poljani ispred Capitola da se dobije ulaznica za sljedeći dan! Bilo kako bilo, preostaje mi samo da se izvana divim Capitolu, koji je zadnjih 200 godina zakonodavno srce Amerike i jedan od najvažnijih simbola američke demokracije. Tu se sastaju američki Kongres i Senat. Neoklasična zgrada (da, ponovno neoklasika) građena je između 1793. i 1800. godine, ali su je Britanci zapalili u ratu 1812. godine i kasnije je obnovljena od 1815. godine. Dva dugačka krila, a u sredini ogromna kupola, s 55 metara radijusa jedna od najvećih na svijetu i simbol Capitola. Capitol je i središte Washingtona jer od njega kreću četiri washingtonska kvadranta.
Na upit «Što mogu vidjeti na Capitol Hillu, već kad ne mogu sam Capitol?», službenica na ulazu mi odgovara: «Imate tu iza Kongresnu knjižnicu i Zgradu vrhovnog suda.» Odlučujem se za prvu i na moje iznenađenje, gužve nema! Tako je to kad se odlučiš za «manje vrijednu građevinu»! Ali požalio nisam. Jer Kongresna je knjižnica (Library of Congress) još jedno neoklasično remek djelo i sa svojih preko 30 milijuna katalogiziranih knjiga na 470 jezika, preko 58 milijuna manuskripata, preko 1 milijuna raznih publikacija američke Vlade, 1 milijunom novina i časopisa, 4.8 milijuna raznih zemljovida, 2.7 milijuna zvučnih zapisa itd itd itd, najveća je knjižnica na svijetu. Odlično lokalno vodstvo knjižničarke (koja s tolikim entuzijazmom priča o ovoj građevini i njenim knjigama da vjerovatno izvan ove knjižnice nema drugog života) ostavilo je na mene predobar dojam. Jedna od knjiga koju nam pokazuje je prava Guttenbergova Biblija, a posebna je i unutrašnjost građevine posebice Velika dvorana, s mnoštvom stupova i pozlaćenih fresaka i mozaika, gdje se na svakom koraku primjećuje bogatstvo Amerike.
Vani još uvijek kiša. Prolazim pokraj (iznenađenje!) neoklasične zgrade Vrhovnog suda, ali ovaj put mi se ne da ulaziti. Kruli mi u želucu već satima. Razmišljam gdje bih mogao otići jesti i na kraju mi pada na pamet Union Station. Sjećam se da sam prije dva dana, kad sam dolazio u Washington, ondje vidio par restorana i fast foodova. Jest da pada kiša, ali nisam daleko od kolodvora pa se odlučujem prošetati. I tamo konačno pronalazim hranu. Odlučujem se za nekakvu kreolsku kuhinju: odlična piletina kuhana u burbonu s pečenim krumpirima, rižom s povrćem i coca colom (teško se u Americi maknuti od pepsi ili coca cole) dolazi me manje od 10 dolara. Sad punog želuca mogu nastaviti. Ali gdje? Već pomalo počinju zatvarati muzeje. Možda imam vremena za jedan... Gledam u vodič koji kaže da se pod Smithsonianom nalazi nekoliko muzeja (a ja uvijek mislio da je Smithsonian jedan i jedini muzej!) i nakon kratkog dvoumljenja između Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca i Nacionalnog zračnog i svemirskog muzeja, odlučujem se za ovaj drugi jer je navodno jedan od najboljih i stoga najposjećenijih u zemlji. Bacam oko na pravi pravcati modul Apolla 11 kojim su se Armstrong, Aldrin i Collins 1969. godine vratili s Mjeseca, prvi avion braće Wright, ulazim u pilotsku kabinu modernog aviona te se šećem svemirskom postajom (naravno ne u beztežinskom stanju). Tu je i odsjek s «malim» predmetima iz američke povijesti poput šešira Abrahama Lincolna kojeg je nosio kad je ubijen u kazalištu, crvenih cipelica koje je Judy Garland nosila u «Čarobnjaku iz Oza», izvorne predmete iz filmova «Ratovi zvijezda», a na kraju tu je i laptop na kojem je Carrie Bradshaw radila u «Seks i gradu». Muzej je i interkativan pa odlučujem provjeriti svoju težinu na zemlji i okolnim planetima. Ispada da dok na zemlji imam xxxkg, na Mjesecu bih imao manje od 16kg, na Marsu ni 36kg, a na Jupiteru čak 223kg. Jupiter definitivno otpada, a moja sljedeća destinacija je – Mjesec!
Dok se vraćam prema hotelu, neki Azijati mi uljepšavaju dan. Misleći da sam Amerikanac pitaju me gdje je National Mall, a ja im odgovaram da smo upravo na Mallu, odnosno da Amerikanci Mall u Washingtonu nazivaju potez od 10-15 muzeja (novi su procesu izgradnje ili planiranja) od obeliska do Capitola. A oni će na to: «Ajme, a mi mislili da je to shopping centar! Znači ovdje nema shoppinga?» Ha ha...
Prije nego li zbrišem iz Washingtona, odlučujem razgled grada završiti ondje gdje sam i počeo – kod Bijele kuće. Kroz ogradu bacam pogled na još jedan od simbola Amerike na 1600 Pennsylvania Avenue. Izgrađena 1800. godine za predsjednika Johna Adamsa (od svih američkih predsjednika jedino George Washington nije u njoj boravio jer je za njegovog predsjednikovanja još uvijek bila u izgradnji), Bijela kuća nosi ovaj naziv tek od 1901. godine i predsjednika Theodora Roosevelta. Mi Hrvati se uvijek volimo pohvaliti da je dio kuće izgrađen od našeg bračkog kamena i da je zato Bijela kuća tako bijela, ali istina je da kamen farbaju u bijelo svakih nekoliko godina. Nažalost, nakon 11.09.2001. u Bijelu kuću se ne može osim ako si dio organizirane grupe, a za razgled je agencija zatražila dozvolu mjesecima unaprijed. Ostalima preostaje The White House Visitor Center koji ima par fotografija i pričica, ali odlučujem ga preskočiti, ponajviše zbog još jednog dugačkog reda na ulazu.
Uzimam kofer i pješačim nekoliko blokova do autobusnog kolodvora. Odnosno do nečega što bi trebao biti autobusni kolodvor. Amtrak vlakovi i Greyhound autobusi su dosta skupi pa sam online našao jeftiniju varijantu – od Washingtona do Philadelphije Today's Busom za samo 15 dolara. Kupio online i tek poslije počeo razmišljati, odnosno strahovati, o kvaliteti autobusa. Pogotov nakon što sad shvaćam da se nalazim unutar washingtonske kineske četvrti. Pa valjda ne može biti lošije od onog busa od Siem Reapa do tajlandske granice... Kolodvor je zapravo sobičak za čekanje u podrumu stare rezidencijalne zgrade s par socijalnih stolica, a ostali snađite se, stolom za kojim neki Kinez prodaje karte (vjerovatno više ilegalno nego legalno), a iza njega WC čije čari ne želim istraživati (miomiris mi dovoljno govori). Konačno dolazi autobus i svi se naguravaju ne bi li ušli prvi (tipično kineski način, iako osim Kineza ima i crnaca, ali i bijelaca, među kojima dosta turista). Autobus nije loš. Moderan je, čak i donekle čist, ali ni ovaj WC vjerovatno nisu dugo čistili pa se miomiris zvan urin cijelim putem do Philadelphije širi autobusom (jadni oni koji nastavljaju za New York). Kinezi bi ga mogli patentirati. «Miomiris urin, idealan za vaš automobil ili autobus! Samo malo pošpricate i odmah djeluje!»
JOŠ MALO FOTOGRAFIJA WASHINGTONA D.C.
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:52 sati.