Nekoć sam davno umišljala da ću jednoga dana biti spisateljica i da će svijet napokon upoznati moj tijek misli. Imala sam potrebu da me čuju, možda stoga što je moje osjetljive godine prekinuo vihor rata; zatvarala sam se u sebe, vječito pogleda zamrznutog u jednoj točki. Obožavala sam buru i ogromne sniježno bijele krijeste valova. Obožavala sam vjetar. Sjećam se igre koju sam igrala sama sa svojim mislima. Zamišljala sam da sam kći vjetra i da mi nitko ništa ne može. Zašto baš vjetar? Sunce je moćno, ali uvijek je prisutno samo na jednoj strani svijeta dok vjetru ni najtamniji kutak zemlje nije skriven. Kada blizu mene nije bilo nikoga svoja razmišljanja djelila sam s listom bijelog papira kojemu sam se obraćala kao savezniku koji razumije sve nevolje poludjevojčice/poludjevoke. Svaki dan uzimala sam svoju bilježnicu tvrdih korica pod ruku i sama odlazila na stjenovitu plažu. Nosnice su se punile britkim zrakom, pramenovi kose šibali zažareno lice, a misli vrludale prema slijedećoj bajci koju ću osmisliti. Bile su to uvijek tužne priče o neuzvraćenoj ljubavi, baš onakve kakve sam susretala na stranicama spomenara. Iako nisam znala što ona zapravo jest, priželjkivala sam ljubav; nekako sam mislila da će me ljubav odvratiti od ružnih razmišljanja, od osjećaja otuđenosti od sredine kojoj ne pripadam, a u kojoj sam se nevoljko našla, od egistencijalnih pitanja koja su se provlačila kroz razgovor roditelja iako su oni nastojali takve razgovore sakriti od mene i sestre. Imala sam potrebu biti voljena. Ne znam u kome trenutku me ta potreba zbog koje sam spremna zatomljavati vlastito ja počela određivati.
Post je objavljen 31.12.2007. u 16:52 sati.