Opet me puklo ; počinjem priču iz početka. To je jedini način da iskoristim ideju koja mi je trenutno u mislima. Ovo više neće biti samo obična HPFF priča već će sdržavati i elemente LOTR-a. . Ako netko želi u priču neka se odmah javi kako bih ga mogla odmah ubaciti, prije nego što počen razrađivati temu. U boxu su već neki blogeri koje sam svojom voljom ostavila.Nadam se da će vam se svidjeti :) I naravno Sretna Vam Nova godina . Bilo je lijepo družiti se s vama ove godine ,a ja se nadam da će i u buduće biti tako ;)
Svaka priča, sretna ili tužna počinje s onim otrcanim i već pomalo dosadnim, ali i slavnim « Jednom davno…». No ne i ova. Zašto bih morala oponašati svoje kolege kada priča i bez te jedne rečenice može uspjeti? Samo postoji jedan maleni problem : svoju ulogu i scenarij ove priče nisam odabrala ja već netko drugi umjesto mene, nažalost, ali unatoč svemu ja ću ispasti kriva za sve nesretne i sretne događaje koje ćete čitati. Kažu da samo sami krojači svoje sudbine, da ona nije zapisana u zvijezdama kako kažu proročice, ali ja sam poseban slučaj.
Neke se stvari jednostavno nisu smjele dogoditi niti sam ja htjela da se dogode, no kao što već rekoh ne odlučujem ja. I zbog toga mi je veoma žao. Nisam željela nauditi nikome, jednostavno se dogodilo. Oprostite mi…
* * *
U mojoj se glavi stvorilo tisuće slika iz prošlosti, tisuće isplakanih suza, tisuće prolivenih kapi krvi i tisuće poklonjenih života kako bih ja živjela, no to je nanijelo još veći teret na moju dušu. I već šesnaest godina živim s tim, iz dana u dan sa mržnjom u dubini duše. Slikovnicu u mojoj glavi prekinulo je zvonjenje budilice koja je neumoljivo pozivala na ustajanje. Nesigurno sam otvorila zelene oči dok su se slapovi moje duge kose razlijevali po pahuljastom jastuku. Bojala sam se ustati, bojala sam se što mi današnji dan nosi. Pogled mi je zastao na fotografiji sretne obitelji, muža i žene zajedno sa malenom djevojčicom. Neka me čudna sila natjerala da se pokrenem i poklopim tu veselu fotografiju koja se nikako nije uklapala u moju svakodnevnicu. Zastala sam ispred velikog ogledala u kutu sobe i pogledala u nj. Nisam vidjela ništa, ništa osim izgubljena pogleda sebe same kako vrišti i traži pomoć. Škripanje stepenica je označilo moj prvi korak ka blagovaonici.
Za stolom je sjedio moj otac sakriven iza raširenih novina dok je mama dolijevala čaj u svoju šalicu gledajući kako oblačići pare odlaze u visine. Mrko sam sjela i dohvatila tost te ga namazala pekmezom i otpila gutljaj čaja kao i svako jutro.
- Rebecca dušo, uzmi još hrane, trebat će ti snage za današnje putovanje- brinula se majka po već tisućiti put u mom životu
- Kada bih bila gladna uzela bih više, ali svejedno hvala- nastavila sam po svome
- Veseliš li se odlasku u Hogwarts? To je jako dobra škola, ako ne i najbolja u ovom dijelu svijeta. Trebala bi ti biti čast što ćeš se tamo školovati- mudrovao je tata
-Da , naravno…-
-Rebecca ,muči li te išta?- zabrinuto je upitala mama
- Možda…Ma jednostavno zaboravite. – ustala sam od stola i krenula prema svojoj sobi spakirati posljednje stvari prije odlaska u Hogwarts.
* * *
King Cross je bio poput košnice, a umjesto pčela njime su žurno hodale horde učenika kako ne bi zakasnile na polazak vlaka. Probijala sam se kroz tu silnu gužvu vukući za sobom kovčeg . Roditelji su odmah nakon doručka odjurili na posao i jedva snašli vremena da me odvedu do kolodvora. Hogwarts Express je strpljivo čekao na svome mjestu. Duboko sam udahnula i ušla u pretrpani vagon u nadi da ću pronaći kupe samo za sebe. Nakon dužeg traženja smjestila sam se u jedan jedini koji je zjapio prazan. Očito da ovi učenici ne vole samoću. Sjela sam i odahnula te pogledala kroz prozor i pratila slike krajolika kako izmiču i nestaju u daljini.
Začula sam tiho kucanje na staklenim vratima kupea. U kupe su ušle dvije djevojke , jedna sitnog stasa, velikih očiju, dok druga nešto višlja duge tamno smeđe kose.
-Oprosti, jesu li ova mjesta zauzeta? Svi ostali kupei su puni pa smo mislila…- zbunjeno mi se obratila niska djevojka
- Ako ih vi zauzmete bit će vaša, a ako ne… Ostat će zjapiti prazna- odgovorih
- Ajde Haley, sjedni- reče joj djevojka duge kose
- Hvala ti puno, ja sam Haley ,a ovo je Lana. Ti si nova ili se varam?- zvučala je poprilično ljubazno dok sam se ja i dalje držala hladno poput sante leda
- Ne varaš se, ja sam Rebecca i krećem na šestu godinu- mrzovoljno sam odgovorila
-Koju si školu prije pohađala?- zanimalo je Lanu
-Niti jednu, imala sam privatne učitelje- vješto slagah dok se u njezinim očima mogao nazrijeti pogled « još jedna od bogatih derišta». Zagledala se u moje crvene cipele na petu.
- Zaista je neobično vidjeti djevojku naših godina da nosi ovakve cipele, ali nemoj se na to uvrijediti, nisam mislila ništa loše jer zaista su lijepa- reče Lana
-Uvijek sam bila drugačija ,a čini mi se da će tako i ostati- odgovorih
Kišne su kapi dodirivale zamagljenje prozore dok je za nama zaostajala para lokomotive. Ja zapravo nikada nisam imala privatnog učitelja ,niti sam pohađala čarobnjačku školu ,već mi je talent za magiju bio usađen tijekom rođenja. Naime, moja je majka bila vila, a otac čarobnjak. Pošto je vilama taj talent prirodno usađen, ja sam ga naslijedila od mame. Zasigurno se pitate zašto su bili vila i čarobnjak , kada su to i sada? Ne , nisu zahvaljujući meni…
* * *
Sjedila sam zbunjeno u kabinetu profesora Dumbledora koji je ujedno i ravnatelj Hogwartsa. Na glavi mi se nalazio prašnjavi i otrcani šešir koji je trebao odrediti moj mjesto u ovoj školi , moj dom.
- Nisam se nikada nadao da ćemo se nas dvoje susresti…- započeo je
(« Ja još manje…»)
-Vjerujem vam na riječ milostiva, vidi se da imate liniju McOwenovih. Kamo bih vas mogao staviti. Bili biste odličan Ravenclaw…-
(« Samo sanjaj, nikad.»)
- Imate talent mudrosti gospođice, ali ipak vaša prošlost previše djeluje na vas..-
( « Prestani više kokotati i smjesti me gdje zaslužujem.»)
- Stavljate me na veliku kušnju kakvu nisam imao još od malog Pottera-
(« Postoji bitna razlika ; ja nisam mali Potter «)
-Naravno da niste niti ćete ikada biti, no čini se da ćete morati zajedno dijeliti dom. Gryffindor.- reče konačno naposljetku. Ustala sam i krenula prema ulazu kada me zaustavio profesor Dumbledore.
-Rebecca , kako su vaši roditelji?- upitao me nenadano
- I dalje se ne sjećaju prošlosti što zaista boli. Žive kao obični bezjaci ne znajući da su jednom bili dio svijeta čarolije. To me zaista boli- otkrih mu
- To se vidi na vašem licu, ta gorčina, no ne zamjerajte im .-
- Ne zamjeram im ,već krivim sebe. Zbog mene je pao Elbereth.-
- Nemojte tako, niste vi krivi, takva je bila sudbina.-
-Ne slažem se s vama. To se moglo spriječiti. Mogli su spriječiti Voldemorta u njegovom naumu samo da su malo pažljivije čitali između redaka, no nisu. I što je danas ostalo od Elberetha ? Prah, pepeo i tisuće izgubljenih duša…-
- Vi ste bili samo maleno dijete kada se to dogodilo, vi nemate veze s time-
-Možda jesam bila samo maleno dijete ,no to zasigurno nisam danas. Danas je došlo vrijeme osvete, moje vraćanje duga i nadam se da ćete biti uz mene- rekoh
- Naravno, sada možete poći prema spavaonicama. Laku noć- otpustio me
Nekoliko trenutaka kasnije…
Snažno sam zalupila vrazima spavaonice tako da sam uznemirila ostale djevojke. Žurno sam krenula prema krevetu i sjela. Pogledala sam u pod ,a zatim u Lanu i Haley. Nisam znala mogu li im vjerovati, no možda je vrijedilo riskirati.
- Haley, Lana meni je jako žao…- rekoh
-Ali zbog čega?- upitala me Haley ustajući sa postelje
- Zbog toga što sam vas u vlaku tretirala kao posljednje smeće-
-Ah bar je priznala…- puhnula je Lana u prazno
-Lana! Kako možeš biti takva!- povisila je ton Haley
- Uredu je Haley, nije rekla ništa pogrešno, no stvar je u tome što nisam bila posve iskrena prema vama ,a vi ste se zbilja trudile biti ljubazne prema meni- priznah
- Ma zaboravi na to, sutra počinjemo otpočetka ,kao da se ništa nije dogodilo- sjela je kraj mene Lana i uputila mi snažan osmijeh od uha do uha
- Uredu ,ali prije toga morate znati da ja nisam obična vještica –rekoh što je skinulo osmijeh sa Laninih usana te navuklo zabrinjujuću masku. Haley je pogled usmjerila u pod ne znajući kako bi reagirala.
Nastavit će se…
Post je objavljen 31.12.2007. u 11:30 sati.