Sunce je ulazilo kroz djelomično spuštene zastore moje sobe.Bio je to još jedan u nizu sunčanih vikenda u Daytonu.'Nemoguće da je već jutro'-pomislila sam pri osjetu sunčeve topline na svojim kapcima i ustala,još uvijek ne otvarajući oči.Svjetlo je bilo zbilja onako osljepljujuće kakvim se doimalo,ali postupno sam se privikla na njega i hrabro se udostojila odvojiti umorne kapke...
Iz dnevnog boravka mogla sam jasno razaznati glas bake Alicie koja se neumorno svađala sa mojim starijim bratom Apisom...'Super '-pomislila sam,i mahnuvši im,mamurno ušetala u dnevni boravak koji se spajao sa malom kuhinjicom.Kao i obično,ona je bila blistavo čista.
Baka se trudila da meni i bratu uvijek pruži maksimalno,i vjerujte u tome je uspijevala.Bili smo joj sve na svijetu kao i ona nama...Kao mali,rano smo ostali bez roditelja,oca čak nismo imali priliku upoznati...Rijetko razmišljam o tome,makar katkad osjetim veliku prazninu u srcu.Ali odgajana sam tako da ne posustajem i da se borim za vlastite ciljeve,što mi uz još uvijek prisutan trud,polazi za rukom...'Otišli su poput ratnika,pravih Dorstasa,boreći se za ono što su najviše voljeli '-mnogi su nam govorili kad bi im spomenuli slavna imena poginulih roditelja,Angeline i Brucea,ili samo naše prezime,Harris,koje je generacijama odjekivalo pozitivnim glasinama u čarobnjačkoj školi Downhill,u kojoj smo sada brat i ja nastojali to potvrditi i održati tradiciju(prosto da se tako izrazim)...
Kako sam se toga prisjetila,zaboravila sam na doručak ,nestao je onaj moj uobičajeni jutarnji vapaj za pahuljicama i mlijekom ,sjela sam na stolicu,te mislima odlutala u svoj omiljeni svijet,magije,izazova i poznanstava...Da, jedva sam čekala da započne nova školska godina u Downhillu.'Još samo dva dana do poziva,samo dva dana da Merwon donese pismo sa kartom '-ponavljala sam samoj sebi dok nisam osjetila kako mi jastuk slijeće na glavu.'Inače se kaže dobro jutro nakon maratonskog hrkanja sestrice!'-zasiktao je ''dobro raspoloženi'' Apis.Doslovno sam poludjela jer me prekinuo u jednom od rijetkih trenutaka u kojima sam imala vremena razmišljati o nečemu što me,po mogućnosti ,veselilo,i vartila mu jastuk pogodivši ga u trbuh!
'Koji je tvoj problem?! Pa mahnula sam vam,i bila toliko pristojna da vas čak nisam prekinula u onako žustroj raspravi!'.. -rekla sam zbilja čudnim tonom,koji je izazvao smijeh obojice uz bakino karikirano oponašanje.'Idem ča,samo me podbadate i zafrkavate!'-dobacila sam sa smješkom dok sam ustajala sa stolice i koračala prema sobi,spremna za novi dan.'Ma gdje ćes ti?'-upitao me Apis.
'Nije tvoja briga,ali bako tvoja jest,tako da,idem kod Nicka i Tammy da dogovorimo sve vezano uz odlazak u Downhill.Vidiš,mogao bi i ti samnom ,ipak,Tammy te nije vidjela više od pola dana!Strašno!'-sarkastično sam se obratila Apisu,koji nije mogao sakriti crvenilo unatoč zrelosti koju je izigravao sa svojih 20 god.Tammy je bila moja vršnjakinja,štovise,najbolja prijateljica,ludo zaljubljena u Apisa,koji nije ostajao ravnodušan njezinim osjecajima,ali 'nedovoljno impresioniran' (kako sam kaže)da bi išta konkretno započeo sa jednom osamnaestogodišnjakinjom.Naravno,izlazili su,bili par na nekoliko dana,pa bi prekinuli radi gluposti(najčešće neke Apisove mušice)ali na kraju uvijek završili zajedno.Tako da su,unatoč njihovim hladnim držanjima i čudnim prirodama(zbog kojih su bili posebni),svi znali da se vole i nitko im to nije osporavao.Što se Nicka tiče,bio je Tammyn brat i Apisov prijatelj iz Downhilla,dvadesetogodišnji 'frajer',kako su ga mnogi doživljavali,mnogi,osim mene,što je on i znao,govoreći mi kako sam jedina osoba koja ga u roku od 'keks' može prizemljiti i izvuči iz njega ono 'ne-umjetno'...
Doživljavala sam ga kao šaljivđiju,visokog,tamnokosog smiješnog dečka uvijek spremnog na svirku i zabavu,kakvim se pokazivao u najužem društvu...No,kada bi upoznali nekog novog,on bi se preobrazio, 'valjao' mudre izreke,izmisljao herojske priče i tako sakupljao oko sebe poveću količinu ljudi koja ga je obožavala!Zbilja sam se divila toj njegovoj vještini...No,bilo kako bilo,nas četvoro uvijek smo bili zajedno,kako u Daytonu za praznike,tako i u Downhillu za vrijeme škole.
Nakon izjave o odlasku,obukla sam svoju omiljenu crnu majicu,poderane traperice,nataknula tatine stare sunčane naočale,spremila cigarete,izisla iz sobe i na vratima ugledala Apisa,koji je očigledno odlučio poći samnom.Bio je dovoljan pogled da me lagano lupi dok sam prolazila pored njega.Pozdravili smo baku i otišli do parkirališta gdje se nalazio Apisov stari crni Mustang.Obožavala sam taj auto,zapravo,tko nije?...Osjećala sam se močno svaki put kada bi,uz Maidene(moju omiljenu grupu ) sa cigaretom u ustima prolazila gradom.Da,zbilja dobar osjećaj... Apis me u tim trenutcima doživljavao poput stranca,no i njemu je godio taj osjećaj,samo što ga nije toliko izravno pokazivao. Odavala bi ga glava koja se tu i tamo u ritmu bilo koje metal-pjesme lagano ljuljala a ponosni pogled bježao na prolaznike koji bi s divljenjem zastajali i okretavši glave za nama,nastojali što duže pogledavati našu 'zvjer '.
Nakon 15 min stigli smo do kuće Berthusovih,iz koje je odjekivala galama.Tammy i Nick su se često svađali,ali ne kao Apis i ja,već toliko da bi od siline uvreda nekada počeli koristiti i čarolije, zbog kojih je prije dvije godine Tammy morala u Downhill ranije,pretvorena u žabu,a Nicka su zbog toga izravno rušili na semestru.Ovoga puta na sreću nije bilo tako gadno,ali mogla sam točno pročitati Apisove misli koje su se nećkale oko odlaska,zbog čega sam ga ulovila pod ruku izgovorivši-'Ne ideš ti nikamo.',a kao odgovor dobila samo dubok izdisaj.U tom je trenutku Tammy izišla iz kuće,zatrčala se prema nama(zaobišavši me poput turskog groblja),zagrlila Apisa sapčući mu na uho-'Poludit ću!Vodi me odavdje molim te!',nakon čega se udostojila okrenuti se prema meni i reći mi tek-'bok'...E to se zove-blaga ignorancija...
Sa prozora sam vidjela Nicka kako mi govori-'Partijanerice,pa di si ti?Ako golupčići misle biti dolje sami,dođi mi gore praviti društvo uz kolače i par rundi tequille!To ne možeš odbiti!'.Na te su se rijeći Apis i Tammy razdvojili,oboje posramljeni,no još uvijek stojeći milimetar jedno od drugoga,a ja se slatko nasmijala...Okrenula sam se prema gustoj šumi koja je okruživala kuću Berthusovih,dok mi je dim cigarete grijao prste.
Prekrasan krajolik,prava slika rane jeseni-požutjela stabla,krvavi listovi popadali na tlo,kesteni još uvijek zatvoreni u svoje ljušture,sigurni poput ljudskog srca u prsnom košu.'Prekrasno!'-pomislila sam,kada me po drugi put danas u ugodnom maštanju prekinuo glas...Ovoga puta ne Apisov,već Nickov koji je neumorno do mene dopirao riječima-'Merideth,čekas li možda medvjeda iz šume,ili me pak zbilja toliko ne podnosiš da se iz inata ne želiš pridružiti? '.Okrenula sam se i povikala-'Bolje ti je da su kolači na mjestu inače ću te pretvoriti u jednog i pojesti sama uz cijelu tequillu!',veselo sam odgovorila i uputila se prema kući pozdravivši na pragu dragu gospođu Berthus,sretnu što me vidi...
Popela sam se na kat gdje je Nick uživao u kolačima, i naslonjen na krevet pijuckao svoju tequillu(njegov omiljeni naziv za mlijeko).Pridružila sam mu se,lupila ga po ramenu i iz ruke mu uzela kolač kojeg je upravo sebi uzeo sa velikog drvenog pladnja.Dok sam ga žvakala,Nick se naglo trznuo i zgrabio me za ruku,tiho mi sapčući-'Znaš li koga sam danas čuo?'...
Imala sam knedlu u grlu...-'Nećeš nikada pogoditi!',nastavljao je tihim ali uzbuđenim tonom...'Koga pobogu?Koga?'...
'Marlona,Merideth...,Marlona!'...
Pri tim riječima kao da su mi se noge odsjekle,kao da mi je bilo prestalo kucati..Jedino što sam osjećala bio je okus vanilijinog šlaga koji se u mojim ustima topio poput leda....
Post je objavljen 30.12.2007. u 21:21 sati.