Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/debelaituzna

Marketing

I opet...

...po tko zna koji put, pogledom prelazim preko ovog bloga. Citam ispisane stranice svog zivota, s nelagodom u zeludcu prisjecam se nekih stvari. Citam vase komentare, a opet, nikako da smognem snage napisati novi post.

Ovog Bozica ulovila me neka depresija, melankonija koja se prosirila na svaki centimetar mojeg ja.

Prazna, hladna kuhinja. Pola 3 ujutro. Cigareta u drhtavim, hladnim rukama. Casa vodke, mozda me ugrije. Suza u oku, mozda me ocisti.
Od svih sranja koja sam napravila. Od svih tereta koje nosim.
Oko mene tisina. Svi su vec odavno zaspali. Miran Bozic. Da sam bila pametna, ostala bih doma. U svoja 4 zida. Ionako ne vidim razliku. Cemu forsirati neku laznu obiteljsku srecu, bozicnu idilu, kad je nema ni inace? Iluzija. Rasprsne se kao mjehur od sapunice, kao kristalna casa koju, u naletu bijesa, tresnes svom snagom o zid.

U jednom trenutku upalila sam laptop. Pogled mi je lijeno prelazio preko redaka vasih zivota, kapci su se pustali pod naletima umora. Ili je od vodke, tko ce ga znati. Jedan pogled na blog drage mi ovdje osobe, izazvao je bujicu suza. Shvatih tada koliko sam sretna, koliko bih trebala biti sretna. Jer, on je jos uvijek tu, nakon skoro 10 mjeseci. I voli me sve vise, bezgranicno i nesebicno. Jer moji roditelji gore spavaju mirnim snom. Da, i oni su tu.
I moje cure, koje vidjam i ne vidjam, su takodjer tu. U mome srcu, pogotovo ti, Nina.

Obrisala sam suze i zapiljila se u svoj odraz u obliznjem prozoru. Tako umorna, tako bezvoljna. Tako tuzna, a pitam se, zasto?
Rukom sam presla preko svojih, sve manje vidljivih, kostiju. Kosti kao dokaz, dokaz cega? Hrabrosti? Snage? Volje i upornosti? Nemojte me nasmijavati! Dokaz da mi zivot ide nizvodno, da iz straha od obaveza i odgovornosti bjezim u dobro mi poznatu rupu. Iluziju mira i savrsene samokontrole. Nesposobna da pogledam problemima u oci, tjesim se cinjenicom da sam jaka jer mi je zeludac prazan, lice upalo, a kosti opipljive.

Koliko mi je trebalo da shvatim sto radim? Koliko ce vama trebati?

Sreca, ona prava, istinska i potpuna, nije u trapericama broj 32. Ne mjeri se kolicinom rebara koje si mogu prebrojati. Ne moze se postici na silu, kupiti nikakvim parama.
Naucila sam na svojim pogreskama, nazalost. Budite dobre i nemojte ih ponavljati!
Danas znam, sreca je u svakom novom danu. U spavanju u njegovom zagrljaju. U njegovom mirisu na mome jastuku. U carobnom budjenju svaki put kada je on tu. I ne treba vam puno da zakljucite, sreca je kad volis i kad si voljen. Ljubav zaista rusi sve prepreke, koliko god zvucalo pateticno, koliko god bio klisej. Ljubav, ona prava, bezuvjetna, mijenja percepciju, mijenja ljude. Izvlaci najbolje iz covjeka, a ono ruzno pada u drugi plan, jednostavno nestaje...

S osmijehom na licu prisjecam se noci kad sam mislila kako sam trudna.
Zvjezdano nebo nad Zagrebom, njegovo lice obasjano svjetloscu svjece.
Drzao me u narucju i govorio kako cu biti najljepsa mama na svijetu. Obasipao me poljubcima, razmazio dodirima. Rekao je da sam okrenula njegov svijet naglavacke. Od dvije hladne, zatvorene osobe, pretvorili smo se u nesto sasvim drugo. I jedan i drugi otkrili smo osjecaje za koje i nismo znali da postoje, jedan novi dio sebe samih. U trenutku kad je spustio usne njezno na moj trbuh, dok je prstom njezno prelazio preko istog...totalna euforija! I nema te droge koja moze izazvati takvu erupciju, pouzdano znam!
Cjela ta noc protekla je kao u snu. Tako nestvarno, tako...carobno. Iz njegovih usta jedno iskreno "volim te", pa jos jednom. Slatka prepucavanja oko imena djeteta. Pateticni do kraja, ali sretniji no ikad.

S druge strane, tesko se boriti s onom starom DiT. Nesigurnom, razdrazljivom, cesto tako povrsnom. Opsjednutom brojanjem kalorija, mjerenjem opsega struga. Opterecenom svakim stajanjem na vagu.
I zelim je ubiti, zelim da nestane. I pitam se, moze li vec jednom otici?
Pognute glave, svjesna da je izgubila?
Pitam se, dok gulim koru od mandarine, svjesno i namjerno ulazeci u jos jedan vocni krug.

Ovog puta, obecajem da je zadnji.

...Please die ana
For as long as you’re here we’re not
You make the sound of laughter
And sharpened nails seem softer...


Ljubim Vaskiss

wave



Post je objavljen 29.12.2007. u 13:47 sati.