Marketing
For Indigo Eyes
Jednom, ne tako davno, upitale su me jedne plave oči hoću li im pokazati kako ptice lete.
Gledala sam ih dugo. Te duboke, morske oči.
Kad bih barem znala!
Znaš...možda uspijevaju baš zbog toga što nisu ljudska bića...
Zaboravljaju svoja ograničenja i spremne su riskirati sve zbog pustolovine koja se zove život.
Letjeti prema svojim snovima...
A ponekad je tako teško.
Ponekad kad su suze možda jedini prijatelji. I kad bi najradije zagrlio bocu viskija i utopio se u nekoj nesretnoj uspomeni.
Teško je... dopustiti si zanos koji će te ispuniti do vrhova prstiju, kad su padovi tako bolni.
Tko zna što hrani te ptice.
I kada sve ostalo nestane, raspadne se i slomi na tisuće zaboravljenih sjećanja, kako mogu raširiti krila...i samo – poletjeti?
Možda i one samo odlaze u suton boljih vremena, tamo gdje se Nada nikada ne gasi. A Trenutak traje vječno.
Ne, ne znam kako lete.
Ali možemo pokušati, što kažeš?
Samo zaplesati s divljinom, i vinuti se prema srebrnom odsjaju punog mjeseca.
*I tko zna kamo će nas život odnijeti.*
Post je objavljen 28.12.2007. u 11:04 sati.