Moram priznati da mi je malo čudan Božić ove godine. Po prvi put sam ga dočekao van Hrvatske i moram odmah dodati da čudno ne znači nužno loše. Hrana od jučer u mikrovalnoj (da, u svakom hotelu u Americi sam dosad imao mikrovalnu pećnicu), na televiziji se izmjenjuju božićni koncerti i božićni filmovi i serije, a vani sije sunce. Još neobičnije nakon snijega i božićnog ugođaja u Chicagu i Buffalu – sunce u Washingtonu.
Skoro cijeli dan provodim u sobi. Nekako nemam volje danas izlaziti i radije biram ostati unutra na toplom i uz televiziju i besplatan internet. I prežderavanje iz mikrovalne. Nije da sam bezvoljan zbog jučerašnje epizode s koferom. To sam skoro zaboravio i odlučio da mi Amerikanci neće pokvariti Božić. Stvar ću rješavati nakon Božića. Ionako je sada vjerovatno sve i zatvoreno. Ostajem unutra jer sam prošlih dana se pakleno «naradio», posebice na Niagarinim slapovima.
Tek predvečer odlučujem malo proviriti iz brloga. Washington noću je navodno najbolja stvar koju ovaj grad može ponuditi pa ipak odlučujem i na Božić uposliti svoje noge (što li će Crkva reći na ovo? radni Božić!) i malo se prošetati američkim glavnim gradom. A mala šetnja baš i nije mala. Bez da sam primjetio pretvorila se u veliku. Gotovo pet sati vrludanja po Washingtonu! Vani nije prehladno, a Washington je noću zaista izuzetan tako da vrijeme doslovno proleti. Toliko me se dojmila Bijela kuća u noćnoj varijanti, Lincoln Memorial, Jefferson Memorial, Washington Monument (obelisk), Capitol i drugi da već sada razmišljam da za neki od sljedećih brojeva Travela napišem članak pod naslovom npr. «Washington. Kad grad spava.» ili slično. Moglo bi ispati zanimljivo. Imam malih problema s fotografiranjem jer sam zaboravio kupiti stalak za fotoaparat (stari mi se razbio još u Kambodži) pa slike ispadaju mutne i treba nekoliko pokušaja da se dobije ona prava.
Iznenađen sam koliko ljudi ima danas na ulici iako je Božić. Doduše, automobila je malo i sporedne ulice su skoro pa puste, ali oko glavnih spomenika sve vrvi ljudima, posebice oko Bijele kuće i Lincoln Memoriala. Dok gledam Lincolna visoko gore u svojoj fotelji, sjetim se jedne od epizode Simpsona u kojoj su Simpsoni došli u Washington, a Lisa je otišla do Lincolna potražiti savjet. Kako ga od mnoštva ljudi nije mogla čuti, odlučuje se za alternativu – Jeffersona. A Jefferson joj se žali kako ga nitko ne posjećuje jer su svi kod Lincolna. E pa da nam Jefferson ne bude sam, tako se i ja nakon Lincolna, ali i kratke posjete Franklinu D. Rooseveltu, pojavljujem pred Jeffersonom. I kao u Simpsonima, Jefferson je skoro pa sam. Tek nekoliko turista blica fotoaparatima. Čini se da je Lincoln popularniji. Meni se osobno više sviđa Jefferson. Nekako je dostojanstveniji, a i neoklasicistička rotunda u kojoj je smješten, unatoč tome što su je kritizirali da je preženstvena za jednog tako čvrstog čovjeka, ostavila mi je puno bolji dojam od Lincolnovog «grčkog hrama».
Osim spomenutih, Washington ima još nekoliko manjih spomenika poginulima u raznim ratovima koje su Sjedinjene Američke Države vodile kroz povijest (bome popis nije kratak): 1. svjetski rat, 2. svjetski rat, Korejski rat, Vijetnamski rat... Na spomeniku poginulima u 1. svjetskom ratu nalazim jednu rečenicu koja me se jako dojmila: «Sloboda nije besplatna.» («Freedom is not free.») Istina.
Dok stojim kod Washingtonova obeliska, uviđam briljantnost graditelja ovoga grada. U sredini svih najvažnijih spomenika je Washingtonov obelisk, na zapad od njega nakon dugačkog umjetnog jezera stoji Lincoln Memorial, na istoku na kraju dugačka parka je Capitol, na sjeveru Bijela kuća, a na jugu Jefferson Memorial. Dok stojiš kod obeliska, sve ih noću možeš vidjeti jasno osvjetljene.
Pred Capitolom, sjedištem američkog Kongresa, pronalazim još jedno božićno drvce. Amerikanci stvarno na njima ne štede.
FOTOGRAFIJE WASHINGTONA D.C. NOĆU
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:53 sati.