Mala lisica
Pratimo život male lisice koja je igrom slučaja bila prisutna onog trenutka kada je Crvenkapica srela zločestog vuka. Radi se o jako važnom trenutku za sve nas koji smo odrasli uz malu Crvenkapicu. No prije nego počnem pripovjedati moram napomenuti da je Crvenkapica bila rodom bosanka i da baki nije nosila pekmez i kruh već ajvar i rakiju. Sada kad smo i to riješili – vraćamo se priči.
Mala lisica probudila se u rano jutro, još prekriveno maglom. Mekani krevetac u kojem je spavala svaku večer slagala je njena brižna majka. Ta ista brižna majka trebala bi biti brižna još nekoliko dana, nakon čega bi trebala malu lisicu gurnuti iz gnijezda, pa bi ova odletjela u sumrak i nastavila život sama. Ipak, mala lisica je imala drugačiju, nestrpljiviju sudbinu. Nakon što je napustila svoj krevetac, pojela je glistu–dvije, te sastrugala nešto vlage sa kore drveta. Nakon toga je napustila brlog, te upravo u tom trenutku vidjela mladu djevojčicu kako poskakuje šumarkom. U to vrijeme magla se digla, noćne sjene su nestale, a šuma nije prestajala upijati sunčeve zrake! Mala je lisica tada već, iz puke znatiželje, pratila djevojčicu sve dalje i dalje od svoga doma. Pratila ju je kada je Crvenkapicu sreo vuk. U strahu je gledala razogovor vuka i Crvenkapice i nije ni na trenutak pomislila da će se upravo ona naći vuku na putu do bakine kuće i da se nakon tog susreta više nikad neće vratiti kući.
Što se pak kasnije tog dana dogodilo Crvenkapici - svi znamo. No gdje klasična bajka završava, Crvenkapičina priča počinje.
Sa sedamnaest Crvenkapica inače zvana Vala K. napušta dom i prelazi most na izlazu iz svog sela. Sa mosta ovlaš baca džezvu koju je prije toga uništila očevom kurblom. Rečeno joj je da će jedino tako svaki stanovnik njenog sela zaštiti sebe od mračnih čini kada napušta selo. Vala K. nije pitala, samo je napravila i nestala, ne osvrnuvši se natrag nikad više. Nadala se dobrom životu, poslu, stanu i ljubavi. Nadala se da će izbrisati mrlju iz sjećanja o svome djetinjstvu. Nadala se svemu i svačemu.
Mjesec dana kasnije upoznaje Ivana H. svima poznatijeg pod nadimkom Rambo. Oboje su koristili usluge ćevabdžinice na uglu zajedničke ulice i najdulje ulice u gradu. Očarao ju je svojim inteligencijom, očima i ljubavlju prema patlidžanima i Štrumfovima, a upoznao ih je upravo glavni konobar ćevabdžinice, kada je jednog dana pričao sam sa sobom.
“Eh, ovaj Ivan H. Samo je pitanje vremena kad će počet s pipkanjem ove mlade Vale K. Misli on da ga ne vidim ja kako se šunja okolo i kako mu je fazor potpuno spreman. Pa vidi se iz aviona. Eh, što mi se puši. Ubio bih sad za jednu cigaru. A kad evo ih oboje stoje tu i gledaju me. Kao da sam pošandrco. Neznaju kako je to u hozentregerima i debelim soknama raditi čevape. Da mi je vidjet njih sad na mome mjestu. Ali valjda to ide u obitelji. Kako je moja baba sarmu radila, kraj vruće peći, sva zabundana... Kao da su nezvozni. Odjebi ti, fino, brate, u troskocima. Ili kako već kažu, dvoskocima, skokovima. Sve je to isto. Zapela mi špahtla pod mesom. Vesna, de masti donesi, odmah! Misle ovi turisti kako je sve za džaba ovdje u gradu. Kako li se samo grdno varaju. Daj Vesna kad si tu, otvori žaluzine i nestani. Vruće ovdje, usijale se žarulje, vatra gori. A sokne debele. Tko mi je rekao da će biti hladno danas, da mu glavu skinem. A, evo, i Mile došo, naš omiljeni tabadžija!”
“A evo me, da. Daj mi veliku porciju. A ovo dvije su prije mene, da. K’o i obično.”
Ivan H., zvani Rambo, već je od početka monologa gledao u mladu Valu K. i nije se sramio što je očit. Gledao ju je tako dugo dok se nije predstavila. Minutu kasnije pokupili su svoje ćevape i sjeli zajedno za stol gdje su počeli razgovor i kroz sljedećih tjedan dana znali svoje životne priče. Ivan H. proveo je godine života proučavajući neobične običaje drugih naroda, pogotovo istočnih, kao što su harakiri, kamikaze, gejše... Roditelje je izgubio kao vrlo mlad i uvjek žalio za djevojkom u koju je bio zaljubljen u prvom osnovne koja ga je zalila sokom od rajčice i rekla mu da je prestane gledati tim svojim kravljim očima. Nadimak Rambo dobio je one večeri kada je pretukao policajca zato što mu je ovaj htio naplatiti kaznu za vožnju pod utjecajem alkohola kad je ovaj bio trijezan. Vala H. trenutno je bila zaposlena u Kući Užitaka i bila je najpopularnija kurtizana u ovom dijelu zemlje, a iako nesretna svojim poslom u iznimno kratkom roku postigla je zadivljujuć uspjeh. Ispričala je i priču o svojoj baki i o vuku kojom je osvojila potpunu naklonost Ivana H. koji ju je kasnije tog tjedna zaprosio i uzeo je pod svoj krov. Vala K., koja je sada bila Vala H., napustila je posao kurtizane, na opću žalost svoje Madam i svih mušterija koje su je redovito posjećivale i napokon zaboravila na sve nevolje i započela novi život.
Nakon što su razmjenili zavjete Ivan H. ispratio je Valu H. iz matičnog ureda riječima “Mala, ovo je štrumfastično!” i odveo je kući na pohane patliđane. Ona mu je rekla kako ga neizmjerno voli i tu su večer vodili ljubav kao dvoje strastvenih ljubavnika iz nekog američkog filma.
A do sreće je Crvenkapica uspjela doći samo zato što je vuk nije pojeo iz gladi već iz čiste zloće. Naime, kao gladan vuk pojeo je malu lisicu, a kasnije je baku i Crvenkapicu potpuno zaboravio prožvakati pa ih je tako lovac Luka izvukao čitave. Jadna mala lisica, nije imala sreće, ali je nakon smrti ipak bila sretna jer je znala da je omogućila da Crvenkapičina bajka ipak završi sretno.
I kako netko sada može očekivati da poznaje sudbinu?
(priča je napisana za “panonski šund”, natječaj za kratku priču. rezultati natječaja bit će objavljeni 30.12. ove godine. www.panonius.com/magazin/ )
Post je objavljen 26.12.2007. u 10:12 sati.