"INDIA!!!"- piskutav, iritantan glas parao je ranojutarnju tišinu.
"INDIA! Diži se, zakasnit ćeš!!!"
"Evo me...e.."- Promrmljala sam, okrenula se i nastavila spavati.
"Daj, hajde! Ne želiš propustiti vlak. Ustaj!"
Bila je to moja majka. Oduvijek je mrzila kašnjenje, no s godinama to prerasta u ozbiljan poremećaj.
Za slučaj da niste primjetili zovem se India. Ja sam jedna obična šesnaestogodišnjakinja, s pomalo nastranim smislom za humor.
Odrasla sam i Dublinu, među bezjacima, sve dok me roditelji nisu upisali u "Arawn", privatnu čarobnjačku školu. Za razliku od većine učenika ja nisam primljena zbog iznimnog bogatstva mojih roditelja. Primljena sam zahvaljujući mom ocu. On tamo predaje bezjačke studije.
Pwyll- dom u koji sam smještena, i u koji se potpuno uklapam: čudaci, razboriti, veseli, ... sve što ide uz to... Ali govornik baš i nisam. A nije ni važno.
Izvukla sam se iz kreveta, pozdravila mamu i izašla iz kuće. Hylidae me sigurno već čeka... Nasmijala sam se na ovu pomisao.
U dogovoreno vrijeme bila sam na dogovorenom mjestu. No nikog nije bilo tamo. Dobro, od Hylidae sam to i očekivala ali gdje je Herold?
Konačno sam ga ugledala. Probijao se kroz vrevu bez previše zastajkivanja, uglavnom zato što je putem rušio sve pred sobom. Nisam mogla suzdržati smijeh. On je jedno neobično stvorenje. Živi život po Murphyjevim zakonima - sve što može poći po krivu, poći će. Stalno se spotiče o vlastite noge, gubi u vlastitim rečenicama... ponekad to zna živcirati, ali većinom nas samo dobro nasmije...
Izgubili smo se u razgovoru o proteklom ljetu, prikraćivali smo vrijeme dok se Hylidae nije pojavila.
Napokon smo se mogli pridružiti ostalima.
...
Hylidae i moja malenkost smo doslovce uletjele u odjeljak vlaka gdje su u svojim mislima vegetirali Corvus, Calla i Aton.
Putem smo izgubile Herolda - bio je prezauzet skupljanjem slatkiša koji je prosuo...
Kada je ušao u odjeljak, ponovo je tišinu proparao smijeh- Herold je jedna od rijetkih osoba koja uspjeva nasmijati Corvusa... Onako, uistnu nasmijati.
Neznam zašto, ali on je uvijek nekako- rezerviran. Možda je to zbog prerane smrti roditelja, a možda samo moja mašta.
Vlak se pokrenuo.
Nastavili smo neopterećeno razgovarati o ljetu i novoj školskoj godini kada nas jeHylidae podsjetila na bal dobrodošlice.
Voljela sam te balove. Nudili su mi šansu da upoznam svijet raskoši i blještavila.
Hylidae je, naprotiv, odrasla u takvom svijetu. Svijetu lažnih osmijeha, prividne sreće i "poštovanja" visokog društva. tamo se osjećala zatočenom... A nitko joj nije nudio izlaz.
Putovanje je proteklo u raspravama o predstojećem balu. Kao i uvijek Aton je s vremena na vrijeme provirio u naš odjeljak,a potom nastavio tražiti nove žrtve, kojima će oteti srce...
Da... bilo je to putovanje koje se ni po čemu nije razlikovalo od onih prijašnjih godina. Tada sam uvidjela kako se ljudi polako i jedva primjetno mijenjaju....