Boli li nas duša, srce, glava ili što li već kad odustanemo od sebe, kad se predamo, kad više ne vidimo smisao života.
Što se to u nama prelomi kad se odlučimo napustit ovaj svijet, u kakvo to beznađe upanemo, ima li izlaza, može li to iko primjetit .
Danas me dobro zdrmala vijest da mi se susjed bacio niz Bononovo.
Čovjek 54 godine, dva odrasla sina, jedan doktor, jedan završio elektrotehniku, oba dva se oženili, rade, dobro situirani, on ima svoju kuću, vrijedan, radišan, vazda dobro raspoložen, vazda spreman sa svakim stat minut na putu, popričat, nasmijat se, dat savjet.
Koliko ga je duša bojela kad je pričeko da svi pođu leć, kao on će još pročitat novine.
Iza 4 ure je sjeo u auto, odvezo se u grad, treba mu dobrih 15 minuta, parkiro autu, preskočio onu veliku ogradu i bacio se.
Srce me boli kad razmišljam kako se moro osjećat, srce me boli kako će se njegovi osjećat, u nevjerici su, niko živ za njega nije mogo pretpostavit da bi se mogo odlučit na taj korak.
u takom sam košmaru, neizmjerno mi je žo i njega i njih.
A neđe u dubini duše shvaćam taj korak, čovjek se izgubi i ne vidi smisao, i nema to veze s nikim njemu bliskim to je nešto u njemu.
Laka mu zemlja, neka nađe smiraj barem tamo, a njima Bog do snage da sve ovo prekuportaju, a ožiljak će nažalost ostat dok su živi i vječno pitanje zašto.
Kad je mene ovako uzdrmalo kako je tek njima, a posebno njegovoj ženi jer su zbilja imali lijepi brak, a ona se već danas pita zašto i kako ništa nije primjetila.
E živote, živote........................
Post je objavljen 23.12.2007. u 18:40 sati.