Post po Anchinoj želji
Prosinac je bio na izmaku a subotnja večer je bila začuđujuće tiha. Izvana je dopirala jedva čujna buka rijetkih tramvaja i pokojeg automobila. Sjedio sam u svojoj najdražoj fotelji, pijuckao svoje omiljeno pivo i pripremao se za sutrašnji turnir u pikadu. Neće biti nimalo lako obraniti titulu prvaka policijske postaje Centar. Konkurencija je žestoka, inspektor Ante Poturica, pozornik Egon Švarc i mlada pripravnica u krim odjelu Ljerka Knauf. S njom ću imati najviše problema jer ona uvijek udara ispod pojasa. Točnije, udara svojim dubokim dekolteom koji je prošli put inspektora Antu koštao titule prvaka.
Ovaj put, ja sam taj koji brani titulu tako da s Ljerkom moram biti vrlo oprezan. Koliko god to bilo teško. Ipak sam i ja samo čovjek, a nisam ni slijep.
Bližila se ponoć, svladavao me san. Nisam bio siguran da li od umora ili od piva ili od finala mog omiljenog reality showa „Policija gleda“, u kojem je moj favorit izgubio nakon duge i bespoštedne borbe. Moji uvijek izgube.
Ustao sam i krenuo prema kupaonici kad je odjeknuo pucanj, točnije detonacija. Instinktivno sam se bacio na pod misleći da je opet posrijedi atentat na mene. Mafija nikad ne odustaje. Bio bi to peti njihov pokušaj ove godine.
Ležao sam tako neko vrijeme ali se ništa nije događalo, a bilo je i pomalo hladno. Shvatio sam da već dugo nisam usisavao i da mi je pendrek za kojeg sam mislio da je ukraden ispod keveta. Šteta što je zbog tog pendreka onaj mali cigo Roki dobio tri mjeseca u Glini. Da nije zbog pendreka sigurno bi provalio u kiosk ili bi džepario po tramvaju. Dobro je i prošao, ima stan i hranu.
Oprezno sam ustao i provjerio situaciju, sve se činilo normalnim. U tom trenutku zazvonio je moj mobitel. Na telefonu je bio načelnik policije kojeg je upravo zvao ministar osobno i zatražio da se ja pozabavim ovim strašnim zločinom. Pucanj je ipak bio smrtonosan!
Na brzinu sam se obukao i krenuo na mjesto zločina u najstroži centar grada na Trg bana Jelačića. Bilo je hladno i auto nije htio upaliti. Opet akumulator. Sjedoh na tramvaj. Kad je prešao Savu shvatio sam da sam sjeo na krivi tramvaj. Tko radi taj i griješi. Moja nadraža poslovica. Kao pravi iskusni policajac, sišao sam na prvoj stanici i krenuo potražiti taxi. Našao sam ga nakon pola sata. Ipak me dovezao do mjesta zločina i žurnim koracima se uputih na treći kat luksuzne zgrade. Nije bilo nikoga na cijelom katu!? Pozvonio sam na jedna vrata i nakon par minuta otvorio je neki nabildani, istetovirani tip u mornarskoj majici i pitao me zašto kasnim. Ušao sam u stan, ali tamo nije bilo nikoga osim desetak njegovih prijatelja, koji su me čudno gledali. Pitao sam ih gdje je žrtva a oni su se samo smijali. Meni baš i nije bilo smiješno. Pokazao sam policijsku značku pa su me pustili van.
Zazvonio je mobitel. Inspektor Poturica ljutito pita gdje sam. Kako gdje sam, na broju 3, nema nikoga! Na broju 4 urla on. Četiri? Pa to je zgrada pored.
Kad sam došao ekipa za očevid je već bila obavila svoj dio posla. U luksuznom stanu prepunom skupocjenih slika i stilskog namještaja sve je vrvjelo od policije. Načelnik me samo prostrijelio pogledom kad sam ušao i pokazao mi prema spavaćoj sobi. Ušao sam unutra, na rubu kreveta sjedila je postarija gospođa odjevena u seksi donje rublje, a na krevetu je ležao nepomičan muškarac odjeven kao Djed mraz. Lisicama je bio vezan za krevet. Kad je gospođa digla glavu prepoznao sam poznatu i priznatu šnajdericu i modisticu Mimi Kolarek koja je bila i poznata kolumnistica jednog ženskog žurnala. U svojim kolumnama dijelila je savjete ženama kako osvojiti i zadržati muškarce. Nikada mi nije bilo jasno kako žena koja se pet puta udavala može biti bračna i ljubavna savjetnica ali profesionalac kao ja, ne zamara se takvim trivijalnostima.
Polako sam joj prišao i upitao: „recite mi točno što se dogodilo?“
„Joj inspektore, kakav ste vi krasan muškarac, bute došli sutra popodne na čaj i kolače?“
„Gospođo Mimi, molim Vas. Recite mi što se dogodilo i zašto je vaš suprug preminuo. Da li sumnjate na nekoga?“
„Znate kaj inspektore, mi smo vam radili sve kao i svaku večer, niš posebno. On je uzel viagricu i krenuli smo normalno kad je u ponoć grunulo. Strašna detonacija, strašna! On se je za herc uhvatil i sam se srušil. Ja ne znam kaj je to bilo, bomba ili nekaj drugo.“
„Da li sumnjate na nekoga, imate li neprijatelja?“ upitah.
„Čujte, kaj ja znam, znate kakve su danas ženske ljubomorne, spremne na sve, a moj pokojni Erik je mnogima zapel za oko. Ima njih u Domu Lavoslav Švarc koje su u stanju svašta napraviti za takvog muškarca.“
Dobro je pomislih, krug sumnjivaca se sužava.
Zahvalio sam joj na iskazu a ona me još jednom upitala da li dolazim na čaj i kolače.
„Ne pijem čaj“, rekoh i krenuh prema izlazu iz zgrade. Na vratima me zabljesnu blicevi fotoreportera. Lešinari su već stigli i krenuli s pitanjima: da li su to dečki s Knežije napravili, kakve veze ima Jovanka i UDBA s time? Da li je Mossad upetljan? Da li je eksplodirala tajanstvena dosad nepoznata bomba?
Jedva sam se probio kroz šumu mikrofona i kamera i krenuo prema postaji.
Ušao sam u ured, otvorio donju ladicu i natočio si čašicu konjaka. Utonuo sam u misli i počeo razrađivati moguće scenarije. Slučaj se činio vrlo zamršenim. Naizgled motiva nema ali iskusni profesionalac kao ja znao je da motiv uvijek postoji. Uvijek! Nastavih sa razmišljanjem. Probudila me čistačica Dragica u pola osam.
„Joj, oprostite gospon inspektor, nisam znala da već radite. Idem ja van da ne smetam. Samo da vam novine friške ostavim, sad su stigle.“
Uzeo sam novine. Na naslovnici je pisalo velikim debelim slovima:
SKANDALOZNO „Grički top umjesto u podne opalio u ponoć.“
Malo manjim slovima ispod: ŠOKANTNO „Muž poznate stilistice vratio se iz kliničke smrti“
Dan je tek počeo, obrana titule prvaka u pikadu je bila vrlo neizvjesna.
Naime, Ljerka Knauf je ušetala u ured odjevena u tajice s leopardovim uzorkom.
24.12.2007.
Radujte se narodi
Svim mojim dragim blogerima želim sretan i blagoslovljen Božić
Post je objavljen 22.12.2007. u 20:59 sati.