Vjerovatno su vam već dosadile moje priče o visokim neboderima. Visoki stakleni neboder ovdje, visoki stakleni neboder tamo, visoki stakleni neboderi posvuda... Kako bih i vas, ali i sebe, uvjerio da Chicago ima i svoje drugo smirenije lice, dao sam se jutros u potragu za jednom tipičnom rezidencijalnom četvrti Chicaga. Listam brošure koje sam jučer dobio u turističkom uredu i u jednoj nailazim na Aveniju Armitage. Kaže: «Dražesne stare ciglene kućice prate aveniju i daju mjestu ugodan i zabavan ugođaj, čineći ih savršenim mjestom za privatne male trgovine i restorane.» Udica je bačena, a ja sam čvrsto zagrizao. Uzimam crvenu liniju metroa i nekoliko stanica kasnije izlazim na ulicu kroz jedne od najužih pokretnih stepenica koje sam u životu vidio. Ubijte me ako imaju više od 30cm širine. Stepenice čak i za nekog prosječne građe poput mene predstavljaju izazov.
Vani potpuno drugačija slika Chicaga. Izmjenjuju se stare ciglene kuće sa starim drvenim kućama, s prekrasnim balkončićima, a neke i s trijemovima. Male trgovine i restorani. Naravno, sve veoma ukusno odjeveno u božićno odijelo. I dok ja stojim nasred ulice ne bi li fotografirao neke od tih kuća, zaustavlja me stariji Amerikanac: «Jesi li turist? Odakle si?». I počinje posve nenadana i neobična priča o politici nasred ceste. «Kapitalizam je loš. Puno je nezaposlenih. Dolar sve više slabi. A sve možemo zahvaliti našem predsjedniku. Rat u Iraku je bio potpuni promašaj. Amerika nije trebala ulaziti u rat, već pustiti Sadama tamo gdje je. U Hrvatskoj je također kapitalizam?», priča stari Amerikanac dok oboje i dalje stojimo nasred ceste. I dodaje: «Neke od ovih kuća koje slikaš stoje i nekoliko milijuna dolara. Bogataši.» Dok šećem prema Lincoln Parku, jednom od glavnih zelenih površina ovog velegrada, još uvijek razmišljam o tome kako se u Americi čini jednostavnim s potpunim strancem na ulici pričati o politici.
Lincoln Park je čikaški Maksimir. Doduše, Chicago ima nekoliko Maksimira, ali ovaj je mnogima jedan od najomiljenijih. Posebice djeci jer se u sklopu parka, uz vrtove i nekoliko muzeja, nalazi i zoološki vrt. Kako je ulaz uvijek besplatan, odlučujem malo proviriti. Snijeg je pa je većina životinja u zatvorenom, daleko od očiju javnosti, ali ipak uspjevam vidjeti gorile na snijegu, lavove, leoparde, pume i jaguare, te vjeverice koje slobodno trčkaraju po parku. Ovo me podsjeća na Hyde Park u Londonu. Ima ih posvuda, a na trenutak su malo i napasne jer počnu trčati za tobom, a da ne znaš što žele. Vjerovatno hranu. Sorry, ali u goste sam došao praznih ruku. Gledam po stablima u strahu ne bi li mi koja skočila na glavu...
Pješke se vraćam u centar. Cijelo vrijeme u daljini vidim Hancock i ostale nebodere, ali nikako da do njih konačno i dođem. Putem prolazim kroz Astor Street, poznatu po rezidencijama bogate gospode, a koje su izgrađene krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Sve odiše novcem: prekrasno sređene fasade, pedantno postavljeni božićni ukrasi (na milijune lampica, možda ipak pretjeruju s njima), a kroz prozore vidim moderno namještene interijere, vjerovatno od strane poznatih dizajnera, s velikim božićnim drvcima. Astor Street je svijet bogatih.
Macy's i Bloomingdale's, robne kuće koje se spominju u svakom drugom američkom filmu (meni trenutno pada na pamet «Serendipity» gdje John Cusack i Kate Beckinsale kupuju rukavice u Bloomingdale'su), moraju se posjetiti u Chicagu. Ne toliko zbog trgovina koliko zbog božićnih ukrasa i, naravno, velikih božićnih drvaca. Ove dvije robne kuće međusobno se natječu koja će za Božić biti što ljepša i originalnija, a turisti (i neturisti) dolaze sve to fotografirati. Barem nisam jedini koji škljoca na božićno drvce u robnoj kući. A Božić ne bi bio Božić bez Djeda Mraza. U Bloomingdale'su nailazim na Djedicu s klincima u naručju, baš kao na filmovima. Dvoumim se da li da i ja pokušam...
Petak, 18:00 sati. Još dok sam jučer hodao po Millennium Parku i Grant Parku na putu prema muzejskoj četvrti, naišao sam na plakat koji poziva sve zainteresirane na pjevanje božićnih pjesama pred Cloud Gateom. Riječ je o modernoj skulpturi koja predstavlja oblak, a napravljena je od poliranih konveksno-konkavnih željeznih ploča pa se u skulpturi vide neobični odrazi ljudi i nebodera uokolo. Tradicija je da se ondje petkom u 18:00 sati u vrijeme pred Božić sastaje Dječji zbor Chicaga i zajedno sa zainteresiranima pjeva božićne pjesme. Ljudi s upaljenim svijećama u jednoj ruci i kuhanim vinom u drugoj, svi zajedno pjevaju poznate božićne pjesme. Božić na američki način. Šteta što kod nas ne postoji tradicija pjevanja božićnih pjesama po ulicama i trgovima.
Na kraju dana šećem se Grant Parkom. Prolazim pokraj fontane Buckingham koja mi i bez vode izgleda nekako poznato, a onda se sjetim fontane na uvodnoj špici serijala «Bračne vode». Pa to je ista ta! U Grantu sam u potrazi za jednom jedinom stvari – skulpturama Indijanaca našeg Ivana Meštrovića. Čuo sam za njih, ali jučer kad sam prolazio kroz park, potpuno sam ih zaboravio. Sada se vraćam i ubrzo na ulazu u Grant Park, na Aveniji Michigan, nalazim dvije skulpture Indijanaca na konjima. Čitam natpis ne bi li negdje vidio Meštrovićevo ime, ali spominje se samo 1928. godina i ime čovjeka koji je sponzorirao postavljanje skulptura. Malo sam razočaran...
FOTOGRAFIJE CHICAGA
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:57 sati.