Marketing
akustikaaaa
Zadnjih nekoliko dana prošli su u različitim kaznama i velikim rupama u sjećanju.
Više ne izlazim.
Osim u kino i na mjesta gdje se prodaju šalice s likom Jane Austen.
Vraćala sam se toliko puta po mraku i hladnoći doma, da sam postala otporna.
Sad imam neku egzotičnu plućnu bolest, ali se barem ne smrzavam.
Ukrala sam nekoliko setova različitih čaša za tekile, i u njima držim osušene latice nekakvog mirišljavog cvijeća od kojeg mi je loše.
New Yorker ne prima American karticu...
Oke, jel vi shvaćate koliko je jako ovo bolesno?
Privlači li vas svijet natapirane kose i korzeta koji doslovno oduzimaju dah?
Ja sam jako dugo željela živjeti u 17om i 18om stoljeću. Još uvijek želim.
Svjesna sam toga da je to doba bordela i čitanja knjiga na glas. Pred ljudima.
I doba kad su ljudi 3 sata oblačili odjeću za taj dan.
I svi su bili blijedi. I kupovali su vrpce.
Ja naravno nebi nikada kupovala vrpce, i onda bi mi se svi rugali jer su vrpce tada bile prevažne svakom stanovniku Zemlje.
Pobogu.
I oke, ne znam zapravo kako bi preživjela slušanje klasične glazbe. I one čudne plesove koji su tako prokleto sinkronizirani da ti ne preostaje ništa drugo nego tupavo buljiti.
Ali to sve iz nekog neobičnog razloga jako želim.
____________________________________________________
Svaki dan pronađem najmanje jedan upaljač, i izgubim nekoliko čarapa. U perilici. I u sobi, što je fascinantno s obzirom na to da mi je soba prisilno uredna.
Nisam od onog kobnog dana imala napadaje spontanog čišćenja te svoje prostorije, pa su mi zaprijetili ukidanjem bilo kakvih povlastica. Iako sama nisam upoznata s nekim posebnim povlasticama koje navodno imam, odlučila sam da je bolje ne provjeravati.
Moje durenje i razmaženost moguće je kontrolirati, izgleda.
Pod dobrim prijetnjama prestajem biti neopisivo tvrdoglava. I s gunđanjem pristanem na.... hm, pobogu... čišćenje.... 
Bijeli čaj je odvratan.
I ako nije u vrećici, nego je ona neka skupina grana i mrvica, onda je stvarno još gore.
Možda je jednostavno kriva moja nesposobnost kuhanja bilo čega pa čak i čaja, ali stvarno nikad ne ispadne pitko.
S drugim sam čajevima uvijek poluuspješna.
Ali ovo nikako.
_____________________________________________________
Više ne grizem nokte.
Sad očekujem čestitke, jer sam nakon skoro 19 godina napokon pokazala karakter.
Čitam dječje knjige.
To su jedine knjige u kojima razumijem ubojice glavnih likova iliti djece. Nažalost, sve to mora imati hepi end, i uvijek djeca prežive i budu sretna s mutavim kolačićima....
Te glupe kutije bez baterija čak i za vrijeme božića moraju nositi rozo.
Pobogu...
Plače mi se sad.
Idem liječiti svoju mizantropiju zbunjujući ljude koji me pitaju za smjer.
Post je objavljen 20.12.2007. u 17:00 sati.