I opet ista priča. Nema se što za reći, jednostavno to je to – kraj, bar što se ove sezone tiče. Nema Europe, nema ničega... Ponovno bolji na terenu, ponovno prilike... šanse i šanse i šanse i šanse i šanse i šanse i šanse i šanse i napokon pogodak u drugom poluvremenu... i imamo vodstvo, i imamo igru, imamo sve u svojim rukama, odnosno nogama, i još samo jedan... srce lupa, emocije postaju nekontrolirane, suze radosnice lagano klize niz lice, tiha molitva upućena igračima, moli se za snagu i za taj još jedan pogodak koji će nas napokon odvesti dalje... i šanse ponovo i ponovo i ponovo... i stvaranje po ne znam koji put nerealiziranih prilika, promašivanje gotovo nepromašivog... Uskoro se nalazimo u nevjerici dosuđenog jedanaesterca, i Koch će ga obraniti, emocije i vjera u Dinamo jače su nego ikad... i ponovo krećemo u napad, i opet prilika i opet se ponavljam iz prijašnjih postova, imam osjećaj da jednostavno prepisujem gotovo cijeli sadržaj...
Prilike ponovo, Rennes preuzima igru, žele gol, žele izjednačiti, žele prekinuti onaj niz poraza... i blago njima uspjeli su... 1:1, neodlučeno, još je malo vremena ostalo, potonule su sve lađe, nada za prolaskom se lagano gasila, što se više bližio kraj, teren je postajao sve teži, igrači sve umorniji, jednostavno ništa se više nije dalo napraviti...
One suze radosnice s početka pretvaraju se u ogorčenje, još jednu nevjericu među navijačima i simpatizerima našeg Dinama... sudac svira kraj... šok na mom licu, zbunjen pogled i 3 riječi stoje na mojim usnama koje kažu: „Ja ne vjerujem“... I ponovo bolji, i ponovo prilika da se nešto napravi nakon 37 godina, i ponovo vodstvo i obranjen penal, i borba do zadnjeg časa, i izjednačenje i sviran kraj i ponovo nema Europe za nas...
Još pod dojmom svega što se večeras dogodilo, pišem ovaj post... Ne mogu reći da sam prerazočarana, jer nisam. Nisam iz razloga što smo pokazali da smo bolji, iako opet fali ono malo sreće, iako smo bili tako blizu Europe, iako je Europsko proljeće kucalo na vrata, ostajemo zamrznuti u hladnoći jedne nevjerojatne francuske večeri... Večeri u kojoj se moglo napraviti sve, večeri u kojoj je Dinamo išao na sve ili ništa, večeri u kojoj je Dinamo imao gotovo sve i ostao bez ičega... Večer koja je bila „biti ili ne biti“, nažalost u ovom nesretnom slučaju – „ne biti“, barem ne još, barem ne ove sezone... ne ove godine...
Pitam se, onako ponekad, zapravo dosta često, što se događa ovom našem Modrom klubu, našoj svetinji? Zašto se iz utakmice u utakmicu ponavljaju iste situacije? Ja ne vjerujem da se na tim greškama baš ništa ne može naučiti... što se to događa unutar kluba? Napeta atmosfera nakon „petarde“ u Koprivnici donjela je očigledan nemir u redove Dinama... Što se u poslijednje vrijeme događa? Očigledan pad. Što li će se još dogoditi u slučaju kada ode Modrić i još pojedini igrači iz kluba? Jer, po najavama, a i po nekim logičnijim zaključcima ovo je bila možda i jedna od posljednjih, ako ne i posljednja utakmica Modrića u modrom dresu.. Dečko će otići u bolji klub, stvoriti nešto više... još neki će otići, neki će doći, a neki su već došli... Što možemo očekivati od novog Dinama? Hoće li zaista doći do totalnog raspada sistema? Hoće li se Dinamo poboljšati na proljeće?
Hoće li Dinamo naposlijetku ipak pronaći „kariku koja nedostaje“ kako bi napokon uspjeli i u Europi a ne samo u Hrvatskoj ligi? Jer ovako kako je krenulo, neće biti dobro...
Iako je tako kako je, moram čestitati igračima Dinama na ovoj igri, koja je mogla bolje završiti... iako ih nećemo ove sezone gledati u Europi, hvala vam za ipak ovo malo sreće koju smo osjetili... Makar je kratko trajala ova Dinamova europska priča, makar je imala nesretan završetak i to gotovo uvijek u posljednjim minutama – bilo je dobro... ostali smo jedini hrvatski predstavnik u Europi, dakako povećali smo koeficijent i nadajmo se boljem plasmanu sljedeće godine... Nažalost svih navijača ovog nama svetog kluba, ni ove godine nismo imali sreće, ispali smo unatoč tome što smo bili bolji...
To bi bilo to... moram pohvaliti Kocha koji je bio nevjerojatan, da nema njega bojim se i pomisliti što bi bilo s Dinamom... Obranjen jedanaesterac, ma nešto predivno... nemam riječi, najbolja Dinamova investicija u posljednje vrijeme... Stvarno se vidi da čovjek igra srcem i da je on uz Modrića „pokretač“ igre na neki način i da drži ovu Modru momčad u najtežim trenucima... Bravo Koch, svaka čast, hvala na svim tvojim obranama i na tome što si se na neki način suprostavio mlađim igračima koji su postali puni sebe... Ako Modrić ode, a otići će, smatram da bi kapetansku traku trebao dobiti Koch jer ju je zaslužio... to je moje mišljenje, u zadnje vrijeme jedan od najboljih igrača Dinamove momčadi...
Ništa, to bi bilo to, zadnji „Europost“ od mene... rezultatom 1:1 opraštamo se od Europe, slijedi odmor od nešto više od 2 mjeseca i onda se nastavlja naša liga...
Pozdrav od mene! THE END!
Post je objavljen 20.12.2007. u 23:36 sati.