Da se bar mogu probuditi,
u svijetu ljubavi.
Bez starih drugova,
i ovih nakaza,
što su me stalno pratile.
Da te bar mogu poljubiti,
bez loših sjećanja,
na hladna proljeća,
na slike stradanja
što se baš na nas zalijepe.
Jer moj je život igra bez granica,
umorna priča, trganje stranica,
na kojim ništa ne piše.
Jer moj je život vječito padanje,
kad brojim poraze ništa ne ostane.
Samo još vučem navike,
i sve na tome ostane.
Da te bar mogu probuditi,
kavu ti skuhati,
u krevet donijeti
pa te poljubiti.
Al' toga ne i ne postoji
Da se bar mogu zaljubiti,
u malu seljanku,
na nekom proplanku,
gore u svemiru,
tako da dolje ne vidim.
Post je objavljen 18.12.2007. u 22:45 sati.