Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/corax

Marketing

1. poglavlje

Probudio sam se. Nedjelja je, valjda. No nije me briga, jer vrijeme mi ništa više ni ne znači. Prolazi, pridavao mu ja značaj ili ne. Pa čemu se onda i truditi.

Moje ime je Corvus Corax, potomak sam plemićke obitelji von Lython. Ime sam promijenio, jer moje pravo ime Edward III von Lython označava moj status, a to nije ono što želim.Ne želim u ljudima pobuđivati lažno poštovanje samo zbog imena. Roditelji su mi poginuli davno. Ubijeni su zbog neslaganja s općeprihvaćenim odredbama. Tako da sam ja odrastao kao siroče, ali siroče s moći većom od engleske kraljice. Da li sam je iskorištavao? Jesam, i previše. Sada se kajem i sram me, ali tada nisam previše razmišljao, bio sam premali.

Živim na ogromnom imanju u samom središtu Irske, u krajoliku koji vam savršeno objašnjava naziv «zeleni otok». Šume, livade, jezera i dvorac. Veliki dvorac koji je narušavao taj prirodni sklad kao kamenčić bačen u mirno jezero. U tom dvorcu živim je sa svojih stotinjak slugu. Savršen mir. Beskonačni travnjaci preko kojih sam jahao u besmislenim popdnevima na svom crnom konju Caloperu. Grad je daleko. Prije mi je to bilo divno, u doba kada nisam poznavao njegove čari kao ni društveni život. A sada je ta daljina onaj deprimirajući faktor moje socijalizacije. No novac čini čuda. Zbunjeni? Znam da jeste. Naravno ja sam čarobnjak i to punoljetni čarobnjak koji ima dozvolu aparatiranja, ali ja ne volim čarobnjačke zabave, nekako su mi previše uštogljene bez one adolescentske razuzdanosti. A možda jednostavno nisam išao na prave zabave. No da vam sada bolje objasnim onaj dio o novcu. Kako bih si približio grad kupio sam si Rolls Royce. Izbor je pao na njega zbog inzistiranja moje dadilje da na neki način pokažem svoj imovinski status kada sam to odbijao učiniti imenom i načinom odjevanja. Previše se udaljavam od glavne niti.

Dakle, sutra je prvi dan škole. Nisam siguran da li želim ići. Imam prijatelje. Ipak je čovjek društveno biće, ali nekako mi ljenčarenje više odgovara. Nedostatak obveza. Savršeno. No ipak moram.

Pohađam privatnu čarobnjačku školu «Arawn» u Irskoj. To je mala škola i spram drugih čarobnjačkih škola čini se kako vrtna kućica na imanju nekog plemića. Ipak to je škola velikog ugleda. U ovoj školi učenici se ne razvrstavaju prema osobinama već prema određenim afinitetima. Postoje četiri doma: Branwen, Llyr, Pwyll, Efisen.

Branwen prima učenike plave krvi, plemiće tj. one koji daju najveće donacije. Iako je rečeno da su svi učenici jednaki, to nije tako. Ovo je dom s kojim dobijaš privilegije i poštovanje. To je prva podjela koju rade. Ako si plemić onda ne možeš završiti u nijednom drugom domu. Pripadam mu, ali ne uživam u zategnutoj atmosferi koja vlada. Rivalstvo unutar doma i šepirenje pred ostalim učenicima. Umjetna raskoš i sreća.

Drugi dom, Llyr prima učenike koji vole umjetnost. Umjetniče duše, oni koji levitiraju između stvarnosti i mašte. Najčešće su tu učenici snenog pogleda i jedva primjetnog osmijeha. Moja najbolja prijateljica Calla Lily je u ovom domu, i ona je neobično razumna i prizemna. Nekako se ne uklapa u taj umjetnički svijet, barem na prvi pogled, ali kada uzme olovku u ruke shvatite da to ipak nije tako.

Treći dom, Pwyll prima definitivno najzanimljivije ljude. Nema nekog određenog kriterija, ali većinom su čudaci u potpuno pozitivnom smislu te riječi. Veseli, ali oštri u kritikama. Iskreni. Naginju k Aritmanciji. Vole brojeve, pravilnosti, simetričosti i promišljanje o važnim životnim pitanjima. Dobri su govornici, pa nikada nije dosadno.

Četvrti dom, Efisen. Oni su sportaši. Zaljubljenici u metloboj, budući reprezentativci. Do škole im nije stalo,ali kako je obrazovanje ipak važno, imaju manje zahtjevan program što se učenja tiče.

To je ukratko bila škola u koju trenutno nisam želio otići. Praznici su prebrzo prošli. Mučenje je bilo blizu. Cijelo ljeto sam proveo po tulumima, družeći se i smijući. Nisam želio da to završi.

No i ponedjeljak je došao. Rano ustajanje iz kreveta. Ubojstvo za moje tijelo. Došao sam na kolodvor, koji je pun poznatih ljudi, napokon sam ugledao lice svojih najboljih prijatelja.

«Calla! Aton!» viknuo sam,a dvoje se ljudi okrenulo.

«Hej Corvus!» odgovorila mi je Calla Lily, djevojka lijepog lica i plave kose. Kada mi se približila zagrlila me. A Aton, njezin brat je samo klimnuo glavom u znak pozdrava i udario me po leđima.

«Gdje su ostali?» upitao sam.

«A što misliš. Dolaze iz istog smjera, a svi znamo da Hylidae uvijek kasni.» nasmijao se Aton.

«Dakle dolaze u galopu.» nadovezao sam se.

«Joj, grozni ste. Ne kasni uvijek.» usprotivila se Calla.

«Ma nikako. Uvijek je čekamo, barem 5 minuta.» odgovori joj brat paleći cigaretu.

«Ali vjerovali ili ne, ona se najbrže sprema.» Calla je nastavila braniti prijateljicu.

«Da, ali se počne spremati onda kada bi trebala krenuti. Nema koristi.» nasmijao sam se.

«Besmislena rasprava. Idemo unutra.» okrene se na peti i krene. Slijedili smo je. Ali što smo drugo i mogli.

Smjestili smo se u odjeljak koji već šest godina rezerviran za nas. Drugi nadesno, od ulaza. Inače naše društvo je broji šest stalnih članova, a s vremena na vrijeme bi nam se netko priključio. Najčešće dečki i cure nekoga od nas. No nisu dugo ostajali. Osim Indie. Ona nam se priključila na četvrtoj godini kada su ona i Aton bili zajedno. Aton glumi slamatelja ženskih srca i ono što nas je očaralo kod Indie je bilo to što je ona njega ostavila, prva i zasada jedina djevojka u njegovoj šarmerskoj karijeri koja je to učinila.

Skinuo sam svoju crnu kožnu jaknu i sjeo pokraj prozora. Calla je sjela pokraj mene, a Aton preko puta. Aton i ja smo najbolji prijatelji od prvog dana škole, otkad je pokucao na vrata ovog odjeljka i upitao može li sjesti. Calla je godinu dana mlađa od nas tako da nam se pridružila tek godinu poslije. Aton i ja smo puno toga zajedno prošli, od prvih zadaća do prvog brijanja. Zajedno smo počeli usvajati buntovnički stav i način odijevanja. Kožne jakne, majice kratkih rukava bez obzira na doba godine, crne hlače, čizme, razbarušena kosa i cigreta u lijevom kutu usta. No Aton je bio šarmer za razliku od mene. On je znao baratati riječima, govoriti djevojkama upravo on što žele čuti. Uz to on je taj koji je zgodan u našem duu, a ja sam mozak. No meni to ne smeta, jer time što se družim s njim, djevojkama postajem privlačan. Jednostavan zakon prirode.

A Calla? Call aje bila ljepotica. Umjetnica. Vesela i nasmijana, a opet u isto vrijeme nekako sjetna i izgubljena. Uvijek tu, ali nikada potpuno. Jako dobro umije pričati viceve no onaj improvizirani humor izostaje. Osoba je od pravila, stoga se na nju ne može računati u pothvatima koji krše gotova sva školska pravila. Ipak, anjviše je volim zbog topline kojom zrači i povjerenja koj ulijeva. Ponovno se previše udaljavam od niti.

Nekoliko minuta smo šutjeli. Bila je to ona jutarnja pospana tišina koja nosi određenu mekoću jastuka. Trgnulo nas je lupanje.

U odjeljak su ušle India i Hylidae grčeći se od smijeha.

«Što je bilo? I...gdje je Herold?» upita Calla. India dvaput duboko udahne i kada se uvjerila da može pričati, započne:
«Ma ulazili smo u vagon i Herold se smijao Hylidaeinim baletnim egzibicijama. I onda je kao vrhunac htio napraviti piruetu no onda je u četvrtini okreta lupio laktom po onim kolicima sa slatkišima i srušio ih. Sada skuplja slatkiše s poda.» ukratko objasni India,s prekidima u koima se smijala, a zatim doda :»Uskoro će doći.»

Nakon nekoliko minuauđe i Herold trljajući lakat s vidno iznerviranim licem. Društvo je bilo na okupu.


Za sve one koji žele u priču, neka mi ostave ime, prezime, godinu, kratak opis i dom u kojem žele biti (ovaj vas dio tjera da prčitate post..haha....moja pobjeda).
I nadam se pozitivnim kritikama ili barem iskrenim.


Corvus Corax

Post je objavljen 18.12.2007. u 11:21 sati.