Bio sam danas u pekarnici, kupovao sam lisnato s jabukama i pola litre mlijeka za kavu u redakciji.
-Hoćete li vrećicu?
- Ne, odgovorio sam.
- 10 i pol kuna, kaže mlada prodavačica uzimajući PVC vrećicu kao da me nije čula.
-Ne želim vrećicu, još sam jednom ponovio.
Prodavačica mi je svejedno lisnato i mlijeko spakirala u vrećicu, unatoč mome inzistiranju da to ne želim.
- Bit će vam lakše nositi, kaže ona. Odgovorio sam da sam tu par koraka i da ću samo baciti vrećicu i bespotrebno zagaditi okoliš. Zbunjeno me gledala u nevjerici. Želio sam bar malo misliti na okoliš.
- Kako to mislite?
- Pa plastika, otpad, okoliš, blizu sam i uistinu mi vrećica ne treba.
Ništa joj nije bilo jasno. Izvadio sam lisnato i mlijeko iz vrećice, a vrećicu zgužvao i bacio u koš ispred pekarnice.
Danas prijepodne nisam ništa učinio za okoliš.
Ali sam u popodnevnu nabavku zato ponio moju pamučnu vrećicu, koju sam dobio na pressici Otvorenog društva Hrvatska prije dosta godina. Cijelo je vrijeme bila u ladici i od sada ću je nositi svugdje sa sobom. Tako mi više nitko neće moći uvaliti plastičnu.
Post je objavljen 17.12.2007. u 22:32 sati.