Čitateljima "Parseka" Robi se predstavio pričom Rat za izvore u broju 78, a ovogodišnji dobitnik druge Istrakonove nagrade za minijaturu Kubi Kiri donosi nam šarmantni esej.
KLIMONUTRICIONIZAM - "DOMAĆE JE DOMAĆE"
Piše: Robi Selan
___________________________________________________________________
Čovječanstvo se danas dijeli na dio koji ima hrane u izobilju i dio koji gladuje. Ovdje se nećemo se baviti problemom gladi, već onim drugim, manjim, ali ipak ozbiljnim problemom: debljanjem bogatog dijela ljudskog roda. Podjela na debele i mršave izgleda karikirano, ali ona je zapravo istinita jer vrlo mali broj sretnika stoji u zlatnoj sredini primjerene tjelesne težine. Moramo li zbog toga što smo svakog dana siti biti kažnjeni viškom kilograma?
Uporno nastojimo pronaći takav način ishrane koji bi im omogućio da bezbrižno uživamo u hrani bez straha od pretilosti i zdravstvenih poremećaja koje ona povlači za sobom. U potrazi za nutricionističkim "Svetim Gralom" nudi nam se vegetarijanstvo, veganstvo, makrobiotika, ishrana prema krvnim grupama, ajurvedska ishrana, mnoštvo dijeta i savjeta kako ostati vitak i sačuvati svježi izgled. Naći ćemo ih u časopisima, knjižarama i na Internetu - izdavači dobro znaju da je to jedna od tema koje najbolje prodaju tiskovine Odaberite si nešto i uvjerite sebe da je upravo to ono što ste tražili, ono što vam je promijenilo život i učinilo vas sretnim. No, morate znati da ima ljudi koji s lakoćom održavaju idealnu tjelesnu težinu premda se ne odriču ničega od hrane koju vole! Zato ćete, ako imate čvrst karakter, lupiti šakom po stolu i reći: "Ne! Postoji jednostavno rješenje, a sve ostalo je prodavanje magle!".
Jer ako Francuzi jedu masnu hranu, a od srčanih bolesti obolijevaju manje od drugih (tzv. Francuski paradoks) i ako se oni na Kavkazu skromno hrane, a relativno često prevaljuju stotu godinu života, onda rješenje mora biti "tu negdje", oko nas. I možda je bliže i izgleda jednostavnije nego što mislimo! Nije stvar samo u crnom vinu i kefiru, već i u svemu ostalom - Francuzi i Kavkažani imaju svoje izvorne kuhinje, jedu ono što u njihovim zemljama raste i onako kako se oduvijek jelo. Nama , na primjer, francuski odrezak s umakom od maslačka može izgledati kao ekstravagantan hir ili još gore, kao kakva francuska perverzija, ali zapravo je riječ o drevnom iskustvu.
Zamislite da se škrobom umjesto iz krumpira vaš organizam mora opskrbljivati iz pitomog kestena ili boba kao što su to činili organizmi starih Rimljana i Grka. A tako je bilo sve do prije tristotinjak godina kada se u Europi udomaćio krumpir donijet iz Južne Amerike. I nisu samo krumpir prvi uzgojili južnoamerički Indijanci, već i kukuruz, rajčicu, endiviju… Popis je nešto duži, toliko dug da se čovjek nužno zapita što su Europljani jeli dok tih poljoprivrednih kultura nije bilo?! Jeli su druge, danas zaboravljene ili gotovo zaboravljene biljke i njihove plodove.
One nisu rađale obilato, a suša, tuča i skakavci bi nerijetko opustošili usjeve, pa je glad bila uobičajena pojava. No, niti su domaće kulture bile manje hranjive od uvezenih, niti su uvezene kulture bolje rađale! Radilo se samo o tome da je povećan izbor i time povoljnije raspoređen rizik od loše godine. Ako je jako stradala pšenica, možda je kukuruz preživio, pa ćemo kruh mijesiti od njegovoga brašna. A ako sva ljetina propadne, možda nas ipak spasi koji gomolj krumpira.
Od vremena kada su se te biljke udomaćile, naše znanje o poljoprivredi se enormno poboljšalo. Pšenica je sada otpornija, rađa brojnijim i većim zrnjem, ali i klipovi kukuruza su neusporedivo veći od klipića kojima su rađale prve stabljike nikle iz sjemena pristiglog iz španjolskih kolonija. Strah od gladi postao nam je nepoznanica. Jedemo obilnije i hranjivije, izrastemo viši i krupniji nego naši preci, ali istovremeno taložimo zalihe koje nadilaze naše potrebe. Osjećamo da nešto nije u redu, da s nečim nismo usklađeni. Ali, s čime?
Vratimo se našem znanju i tehnologiji, našoj sposobnosti da proizvedemo kudikamo više i bolje nego u antici i srednjem vijeku. To zapravo znači da nam krumpir, kukuruz i ostali "uljezi" više nisu potrebni! Mogli bismo se prehraniti jedući isto što i ljudi prije tisuću godina. No, što bismo time dobili? Očigledno, izvornu ishranu našeg podneblja. Ili bi možda prikladniji naziv bio "kuhinja s kontroliranim geografskim podrijetlom".
Epitet "kontrolirano geografsko podrijetlo" rezerviran je za vino, donekle i za maslinovo ulje, sir i med. Vino se, kako to somelieri vole reći, sljubljuje s hranom: "kapljica" s određene geografske točke služi se s tipičnom, izvornom trpezom te točke. U srednjem vijeku s tim nisu imali poteškoća - zato jer nisu imali izbora!
Kad bismo primijenili takav pristup na sve namirnice ili, možda bolje reći, na sve jestivo na određenoj točki planeta dobili bismo ishranu u potpunosti usklađenu s prirodom. Jer metabolizam je mehanizam koji se ravna prema temperaturi okoline, količini svjetlosti, atmosferskom tlaku te drugim znanim i ne znanim čimbenicima. Po tome se na razlikujemo od divljih životinja. Jeli bismo što bi u koje doba godine prirodno uspijevalo, dobivali sve potrebne hranjive tvari i ostajali vitki poput zeca, divlje svinje, jelena ili - Francuza.
Tehnički je tako nešto u potpunosti izvedivo. Potrebno je samo složiti uređaj koji je u biti kombinacija GPS-a i računala s bazom podataka o flori i fauni. Putem satelita svakog trenutka znali svoj položaj na globusu, a iz baze podataka o klimi, godišnjem dobu, biljkama i životinjama koje toj točki žive te podataka o našem organizmu kao što su spol, visina, težina, dob i opće zdravstveno stanje, uređaj ispisuje najzdravije namirnice i preporučljivi (to znači i najukusniji) način pripreme. Tako će nam na Sredozemlju preporučiti primjerice masline, leću i bob, ali dok će nam u Supetru na Braču s njima kombinirati ribu, u Imotskom će umjesto ribe biti janjetina. Preporuke se mijenjaju od točke do točke, što je veći razmak, veća i razlika. Dodajmo uređaju i sposobnost da odredi najbolju prijelaznu hranu između dviju lokacija. Budući da je bit ovakvog načina ishrane unošenje u organizam sastojaka koji su usklađeni s podnebljem u kojemu se nalazimo, za ovu još nenastalu znanost predlažem naziv "klimonutricionizam".
Ne znači da se moramo odreći krumpira, kukuruza, čilija i slično, ili da po te namirnice moramo otići u dio svijeta u kojemu te one prirodno uspijevaju. Kad bi bilo tako, kavu bismo smjeli piti samo u Etiopiji, nikako u Brazilu. Radi se o tome da naša uobičajena, temeljna ishrana bude u potpunosti autohtona. Štoviše, gastronomske izlete kroz kuhinju na neku drugu "točku" intenzivnije ćemo doživljavati i više cijeniti ako dobro poznajemo točku na kojoj se nalazimo.
"Klimonutricionizam" se ne tiče samo flore tj. on ne znači vegetarijanstvo. Zamislite da se pri sijanju kupusa proračuna koliko ga određeni broj zečeva može pojesti dok ne naraste do veličine pogodne za kuhinju. Onda organiziramo lov i odstrijelimo planiranu kvotu svježeg, divljeg mesa koje je "gimnasticiralo" po šumama i livadama, a ne tovilo se čameći u staji. Jasno, zahtijevalo bi to složene proračune, nešto kao biotopno inženjerstvo i jasno da u obzir dolazi samo ekološka proizvodnja hrane. Možda bismo otišli tako daleko da bismo izvršili dedomestikaciju domaćih životinja, pa bi, primjerice, Turopoljem ponovo lutalo divlje govedo tur ili nešto njemu slično. Također, stvaranje baze podataka o jestivoj flori i fauni golem je posao koji bi iziskivao i brojna istraživanja, no to su već neke druge teme.
Dakle, rješenje za zdravu i obilnu ishranu bez straha od debljanja nalazi se u konzumaciji namirnica koje nastaju u podneblju u kojemu se nalazimo. Potrebno je nutricionistički se uskladiti s okolinom, to jest s prirodom jer metabolizam je mehanizam koji "ne prepoznaje" hranu koja izvorno ne spada u podneblje u kojemu se nalazimo i to dovodi do poremećaja u njegovom radu. Poljoprivredne kulture uvezene u neko podneblje da smanje rizik od gladi odigrale su svoju ulogu jer su znanost i tehnologija danas na takvom stupnju razvoja da bismo mogli proizvesti dovoljne količine autohtonih namirnica. Štoviše, računalna tehnologija može nam omogućiti da na bilo kojoj točki planeta uvijek znamo što od onoga što na njoj raste i živi možemo konzumirati te se tako uvijek možemo hraniti na najzdraviji mogući način.
Nije li je pojava klimonutricionizma samo pitanje vremena?
Post je objavljen 01.11.2007. u 22:20 sati.