sreća da sam murakamiju dao još jednu šansu. naime, prethodna knjiga nakon potresa, toliko me se (ne) dojmila, da nisam našao za shodno ništa o njoj niti napisati.
južno od granice me iznenadila.
počeo sam je čitati, a zatim gutati. u dva zalogaja je sve bilo gotovo.
jako me se dojmila, jako mi se dopala.
knjiga ima jednog jedinog lika, hajimea, i njegov život kroz koji se naravno provlače njegove ljubavi.
dječje, pubertetske, usputne, promašene, i one ostale.
onu dječju, a zove se šimamoto, pamti kroz cijeli život. kao i mi, zar ne?
i često u životu misli da ju sreće, ali ne. kao i mi, zar ne?
često je u svojim djevojkama traži, ali ne nalazi. isto tako i mi, hehe, već sam vam dosadan s tim, znam.
no evo zapleta. ipak, jednoga dana, hajime sreće šimamoto-san. ali mi ne, zar ne?
i to je jedan od razloga zašto mi se knjiga dopala, jer je upravo tu izašla iz neke maglovite stvarnosti i odvela me totalno u zemlju maštariju.
naravno, sreo ju je kad je već život uvelike prošao. kad su oboje imali svoje prošlosti i svoje (bar on) sadašnjosti.
sreli su se i neću vam reći što se zbilo, ali znajte da se raspetljavala njihova budućnost.
knjiga ima još ženskih likova koje hajime uvlači (ili one njega) u tipične muško-ženske odnose. jedna od njih je izumi, cura koju je grdo prevario i grdo oštetio. (nismo li svi?, ja bogamijesam)
mislim da bi u stvarnom životu hajime bio proglašen za klasičnog muškog šovinistu (ali ne i svinjom, to ne)
curu je prevario s njenom tetom. ni ženi nije ostao vjeran.
a ipak, nekako je cijelim čitanjem pozitivan lik. ma kako je to moguće?
ja mogu reći da sam se kao muški čitač poistovjetio s jedinim muškim likom (zato mi je valjda i simpatičan, a i zato jer ima zgodnu curu, baš kao i ja u svojoj mašti. što znači da sam čitanjem knjige spojio dvije mašte, hehe).
pretpostavljam da se čitateljice poistovjećuju s šimamoto-san, ne?
i svi dok čitamo zaboravljamo na svijet oko sebe. i u zbilji i u knjizi.
i zato me se knjiga tako dojmila.
Post je objavljen 16.12.2007. u 20:41 sati.