Marketing
...od toga su dana zvijezde nekako tužne... u očima njenim sada je mrak......... da li čovjek sve, baš sve, na kraju preboli?
bezbroj puta započinjem nešto pisati, završim prvu rečenicu i onda stanem. ne znam dalje. nađem drugi posao, bilo što, samo da ne govorim istinu. lažem li? ako ikome lažem, onda je to samo sebi samoj. nekako sam naučila drugima govoriti istinu i to bez premca, samo istina i čisti računi. osjetila sam na vlastitoj koži što rade prešućivanje i laži, više to ne želim. jedno iskustvo više. jedna rana više.
ovo je pokušaj da i sama sa sobom budem iskrena.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
izbacila bih sad iz sebe bujicu riječi, samo bih ih bacala kao da su kamenčići. i ne bih se mogla zaustaviti. jer, to sve u meni ne drži čvrsti temelj, ne, to je tek mali pokrov od tanke tkanine koja bi mogla puknuti svakog trena.
prva iskrena stvar koju sam napravila bio je udarac. i hematom na ruci. ta masnica je bila prva stvar koja me vratila u stvarnost. sve prije toga bila je laž, skrivanje. ne može mi nitko to zamjeriti, svi ponekad bježimo od nečeg, bježimo, da bi skupili snage da se vratimo boriti.
...ona nije to željela... bog zna...
bliži se kraj godine, a ja sve odgađam rezime ove godine. da me poznajete, znali biste i zašto to odgađam. svejedno, pod utjecajem medija i okoline koja sa smješkom se prisjeća protekle godine, moram i ja s njima. i onda me zaboli jer se istina u meni bori, a ja, umjesto da se suočim, stavim smješak na lice, kopiram onog pored sebe i tako proguram kroz još jedan dan. ali sve se to taloži, nikamo ne nestaje. i onda se raspadneš. kao kristal kad padne na pod, najsitniji, jedva vidljivi komadići se raspu po podu. i nijemo vrištiš. svejedno ništa ne odlazi. vrištiš u prazno. u svojevrsnom vakuumu čekaš da ti netko da kisika. da te netko smiri. i u tebi se vodi rat, tvoj ponos koji ne želi da te netko tješi stoji s jedne strane, a s druge strane razbijeni kristal kojem treba pomoć. kristal uvijek pobijedi jer bol je nepodnošljiva...
...the world I knew
won't come back
the time we've lost
can't get back
the life I had
won't be mine again...
svakom po njegovim zaslugama... griješila sam, ali zar toliko? baš da se na taj način učim životu? da prvo naučim sve loše, da se kasnije čudim dobroti i brižnosti? na to se svodi moje učenje? ima li netko kome mogu uložiti žalbu na takav raspored?
...sve, sve, sve bi dala samo da je tada znala...
svi žele još jednu priliku da kažu što su htjeli, ali nisu imali kad. ja ću uzeti sebi na pravo da sad kažem svakome tko više nije u mom životu ono što nisam stigla.
tebi hoću reći da te volim i da mi je žao za sve krive misli. i bio si u pravu da te ja najviše volim.
Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
...i posivjelo je...
tebi želim reći da mi je žao što sam sjena za tebe. i tvoje riječi dolaze kao tračak svjetla koji odmah po dolasku se pretvara u tamu i laž. svjesno ili ne, ne znam. zauvijek ćeš biti dio mene iako ja odavno nisam dio tebe.
Samo ja znam:
nikada više,
nikada više,
nećemo se uhvatiti za ruke
ni hodati od ugla do ugla
i pokušavati uzalud da se setimo dok ćutimo
nečega vrlo važnog,
nečega toliko ogromno važnog
čega se razdvojeni nikada više nećemo moći setiti.
a za tebe ću vječno biti tu, bez obzira gdje nas život odveo. čuvat ću te kad ti god zatreba. gdje god bila, čut ću kad me zoveš i nikad se neće dogoditi da se ne odazovem.
...everything changes, if i could turn back the years...
ljudi odlaze, ali i dolaze. uvijek u pravom trenutku se javi netko. nikad se još nije dogodilo da sam se našla negdje a da nisam imala nikog. i kad ostanem bez svih, opet se pojavi netko. žao mi je samo što se pojave kad ja ne mogu dati sve od sebe, iako bih to htjela. trudim se, bog zna da se trudim, ali od mene trenutno nema previše toga... presahla sam. i žao mi je zbog toga.
voljela bih da jednoj osobi mogu više pomoći da je izbavim iz tuge u kojoj se našla. nadam se da je toga svjesna. nadam se da osjeti moju ljubav sad kad je ostala bez jedne druge ljubavi.
...u dobru i zlu, u javi i snu, znaj da uvijek bit ću tu...
...ni vatre ni vode ne boj se
kada te slome samo sklopi oči zovi me...
voljela bih da jednoj osobi mogu zahvaliti onoliko koliko je zaslužila. mislim da baš nije svjestan koliko mi je pomogao, a ja se ne znam dovoljno dobro izraziti. i zato, mojom krivnjom, dolazi do krivih zaključaka. nadam se da će ostati dovoljno dugo da shvati neke moje osobine...
...hej znas li da je pao snijeg
znas li da su ulice
prekrile pahuljice... :) azra, plavi orkestar
eto, rezime. uspjela sam ga dovršiti. nije potpun. ali za početak, dovoljno. nadam se da sam se vratila na blog nakon duge stanke. nije to bila samo stanka na blogu, bila je to stanka života. nadam se da još uvijek postojite, vi koji ste me nekad poznavali preko bloga.
Post je objavljen 16.12.2007. u 19:45 sati.