da,da znam..
ja sam gadura koja ne piše posteve..
jebiga ljudi..
nema se više vremena..
sad sam bolesna,
pa se primam kompa na malo više od pol sata..
kako sam?
sjebano..
najiskrenije..
šta radim?
jedem juhu od koje mi se povraća
ali da razveselim mamu i baku
jedem ju.
a u želucu se sve gomila.
kak izgledam?
ne baš najbolje.
nos mi je crven
od prokletih maramica,
tj. vece papira.
kosa mi je svezana u rep,
oči su mi crvene
i poluspuštene,
nokti na rukama izgriženi.
jedino šta valja-ne smrdim.
o čemu sada razmišljam?
o nenadu.
zašto?
ne znam.
kako je on?
dobro.
kako smo nas dvoje?
pomalo sjebano.
zašto?
imam dugu jezičinu.
........
valjda je to sve što vas je zanimalo.
ak imate pitanja..
postavljajte.
ali molim vas,što manje neneka u njima.
hvala.
prije mjesec dana
ee da..
da kažem..
prije par tjedana
išli smo neno,kosta,smitka,tea,mia,brat nikola i ja
na sljeme.
u početku mi se baš nije dalo ić
al sam si mislila,
pa gle dečko,ekipa,GRAH
i reko idem.
i došli mi do sljemena tam do bijelog spusta brijem
i tam se nastanili ko mravi
grudali se,pili,šopali jedni druge,zajebavali......
neam slike nažalost..
bilo snjega ko u ludilu
i pametni dečki
rekli da pješke odemo po ŠUMI
do puntijarke.
mi onak.....neeeee..
al ipak,muška strana prevladala.
hodali mi
a u cipelama akvarij..
došli napokon do graha i najeli se.
sjeli se još malo van na klupe slušali muziku,odmarali se
i krenuli natrag ali po CESTI
do onog tornja..
nahodali smo se..
pišalo se, rigalo
al smo stigli sretno doma.
uhvatili fala bogu bus!
i tak..
sve u svemu odlično je bilo.
.............
brat nikola me stalno ispituje kad će novi post..
pa evo brate nikola!
neznam dal ovo nenad čita
al svejedno želim reć
volim te..
znam da zvuči obično
ali,znaš da je iskreno.
Silazim na trg sa prijateljicom nakon školskog zvona. Dan je napokon gotov. Mislim, pola dana. Većinu dana bit će dug kao cijela vječnost. Željeći preći prugu, spazim velikog, rozog, debelog medvjeda. Na njemu piše ''zagrli me'' – zaletim se u njega i zagrlim ga. Smješak mi se razvuče po licu a prijateljica počne vrištati od smijeha. Nasmijale smo se, stvarno. Na hladnoći, uz pratnju pahulja, čekamo uvijek punu šesticu. Ulazimo i borimo se za mjesta. Sjedamo i zašutimo. Naslonim glavu na prozor i gledam kako prolazimo kroz zelena svjetla. Izvadim mobitel iz džepa. Nisi zvao. Nisi se javio. Smješak ne ispuštam s lica, da moja prijateljica ne bi pomislila da sam tužna, da me nešto muči. Neda mi se slušati ''bit će u redu'', jer, možda to nije istina. Zabavljam samu sebe. Pričam gluposti, kreveljim se, samo da ostanemo nasmijane. A u sebi umirem od tuge. Mislim na tebe i na to dali ti misliš na mene. Razočaravam se odgovorom ''ne''. To me još više ražalosti, ali se svejedno smijem. Imao si pravo, tako sam jebeno dobra glumica. Iako, suze za tebe su uvijek bile iskrene. I nijedne mi nije žao. Cijelo vrijeme razmišljam o tebi i držim to u sebi. Razmišljam o nama.. O tome kako ti želim reći ''volim te'', kako te želim zagrliti jače nego onog glupog medvjeda. Ali, opet se razočaravam time što ti vjerojatno ne želiš isto što i ja. Kroz glavu mi prolaze tvoje jučerašnje riječi. Da ne zaplačem, opet se nasmijem i lupim neku glupost. Opet sam sve sjebala. Izlazim iz tramvaja, iako se ne želim vratiti kući. Stavljam mp3 na uši i ko za vraga prva pjesma ''Forever''. Kukavički ju prebacujem na drugu, veseliju. Uspijevam izvući neki bjedni smješak. Opet sam sve sjebala, a tebe više nije ni briga. To je najviše što me boli. Dolazim kući, sjednem na krevet i gledam našu sliku. Bojim se reći da mi nedostaješ. Ne znam što bi mi na to rekao. Vjerojatno te ne bi bilo ni briga. Sjedam za komp i pišem ti sve ovo, u nadi da ćeš ipak pročitati.
*Sve ovo je iskreno*
Post je objavljen 15.12.2007. u 22:15 sati.