Marketing
Higher Love 3
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
rastrzana između dva svijeta, onog običnog u kojem dan za danom prolazi, i svaki dan je jednim dijelom običan a drugim dijelom poseban, zahtjevan i dozlaboga naporan. onaj drugi svijet mi se puno više sviđa, vjerovali ili ne.
ne govorim o životu poslije smrti; o ne, nikako!
govorim o onom svijetu koji zauzima ostatak vremena nakon onog prvog - onaj svijet u kojem živim kad obučem svoj outfit, kad uzmem crop u ruke i sa osmijehom krenem dalje. govorim o onom svijetu, kojem je granica u mojoj glavi, koji je stalno prisutan, bilo telefonskim razgovorima ili vječnom tipkanju na webu.
koliko puta sam se smijala za računalom, koliko puta sam tugu pretakala u riječi koje su same od sebe nastajale i punile praznu stranicu...
upitaše me nekidan da li je ta tuga realna, istinita, da li ona uopće postoji i zašto postoji?
zašto - odgovorih - ne znam, no ja volim kad je tu.
možda se to naziva melankolijom, ipak kao račici svojstvena mi je melankoličnost no...
isto tako reče mi jedna osoba nekidan - na usnama ti je osmijeh, no u očima nije.
koliko je vremena potrebno da to čovjek zaključi? da li je potrebno nekakvo fantastično poznavanje psihologije i mimike lica? ne bih rekla. uostalom, što je osmijeh? tek stezanje i rastezanje facijalnih mišića i pokazivanje - u mom slučaju savršenih - zubi. kažu da osmijeh obasja lice. da, prividno je tako. tek naoko gledano, lice se ozari kao da na njega pada snop sunčevih zraka posutih milijunima brilijanata.
ja volim svoju tugu.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
sada ću citirati dio priče jedne, written by janusz l. wisniewski
adrianice,
ima ljudi koji tako pišu kad imaju 18 godina, ima ljudi koji nikada ne napišu nešto takvo, ima ljudi koji takve tekstove smatraju nemogućima, ali postoje i ljudi koji moraju napisati takav tekst kada žele priopćiti neku novost.
jer vole i jer su egoisti. ja sam takav egoist. i zato pišem ovakve tekstove. uvijek ću pisati.
često se sjećam neobičnih detalja iz našeg života.
nezaboravno, "unforgettable"...
gustoća tvoje kose na mom licu, pogledi, dodiri, tvoji uzdasi, vlažnost tvojih usana kada su dotaknule moje u onom noćnom tramvaju, njihovo nestrpljenje.
sjećam se okusa tvoje kože na leđima, pamtim tvoj nemirni jezik u mojim ustima, toplinu tvog trbuha ispod moje ruke pritisnute tvojom rukom, uzdaha, priznanja, predanosti, bestidnosti, žudnje, ispunjenja...
nezaboravno, "unforgettable, that's what you are..."
pamtim one kratke treutke kada sam osjećao da osjećaš to isto...
kada si osjećala ponos zbog mojih postignuća, kada si bila ljubomorna na druge ženekoje me čak nisu ni vidjele, kada si jednostavno nazvala, bez razloga, u ponedjeljak ili petak, te rekla obožavam te i onda postiđeno spustila slušalicu.
"you feel the same way too..."
čini mi se da smo mi nerazdvojni...
da se to jednostavno dogodilo i tako će ostati zauvijek.
da, čak i ako ostanem bilješka u tvom sjećanju, kakav nadnevak, kakva uspomena, to će ionako biti povratak na nešto što se zapravo nije odvajalo. samo se premjestilo na kraj reda važnih osoba.
i doći će jedan dan, možda nakon niza godina, kada ćeš me izvući - na par trenutaka - na početak reda i pomisliti... "da, to je taj andrzej..."
bez obzira na to što će se dogoditi, što ćeš odlučiti, meni će i tako izgledati da smo nerazdvojni.
"inseparable..."
to dolazi tako tiho i neočekivano.
čitam knjigu, perem zube ili pišem novu reportažu. jednostavno dođe.
odjednom počnem misliti o tvojoj usni ili o tome što si zadnji put napisala, ili o tvojim očima, koje su tako lijepe, ili o suknji, koju sam poderao, ustajući noću iz našeg kreveta, ili o bradavicama tvojih grudi, o bjelini tvog trbuha, ili o stihu koji ti još nisam prošaputao u uho, ili o glazbi koju bih želio s tobom slušati, ili jednostavno o kiši koja bi na nas padala dok sjedimo negdje pod drvetom i mogu te od nje zaklanjati...
i kad tako razmišljam, tako očajnički čeznem za tobom, da mi se plače. i nisam siguran je li od tuge što tako čeznem ili od radosti što mogu čeznuti.
andrzej,
sarajevo, 18.veljače 1994.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Post je objavljen 15.12.2007. u 17:28 sati.